U potrazi za suncem
(radni naziv:Kako kupiti tri banane u delti Mekonga?)
Vijetnam, siječanj 2011.
Još jednom su me ljudi sumnjičavo gledali i mislili da lupetam gluposti kad sam rekla koja je slijedeća destinacija. Pa šta ja izgledam tako neozbiljno, ljudi stvarno?! Ali hej, pa čak sam i ja to pomislila, no moja tvrdoglavost je bila jača i od mene same, i tako sam tamo i otišla. Ustvari sam nakon Tajlanda bila sigurna da ću se vratiti u krajeve jugoistočne Azije, morala sam nadoknaditi Angkor Wat, pa sam planirala Kambodžu i Laos, ali zbog kompliciranosti puta, odjednom mi je sinula ideja o Vijetnamu. I Vijetnam je bio. Naravno da u tom momentu uopće nisam ni pomišljala koliko je teško doći i do Vijetnama...
K 'Namu me privukla činjenica da je autentičniji i neobičniji od zemalja u regiji, neistražena destinacija, spoj njihove kulture, izmiješan sa francuskom prošlošću, pa dodamo još malo američkog začina, i dobijemo zemlju u kojoj ništa nije obično, koja je istovremeno i kaotična i usporena, siromašna a prepuna Ipodova, laptopova, najnovijih čuda tehnologije, gdje ispred Gucci dućana jedete na malim plastičnim stolovima.
Na 90 mil. stanovnika dolazi 16 mil. motocikala, a broj raste iz sata u sat..
Plan je bio obići veći dio zemlje, od sjevera prema jugu, i što je više moguće izbjegavati velike gradove, manje više su ionako svi isti. Danima sam zamišljala kako se vozim po rižinim poljima na biciklu, sa onim stožastim šeširićem na glavi, dok oko mene oru njive sa upregnutim volovima..baš kao na fotografijama..
Na red je došla karta,i kao što sam već rekla, ni u snu nisam pomišljala da je tako komplicirano doći do Vijetnama, ali već sam čvrsto odlučila i nije bilo ničeg što me moglo pokolebati. Minimum dva presjedanja, sati čekanja, i to sve iz Beča ili Budimpešte. U najboljoj soluciji, oko 50 sati puta od kuće do Hanoi-a, koji je bio polazišna točka.
Nakon nekoliko rezerviranih karata u raznim kombinacijama, zadnji čas sam našla povoljan let iz Ljubljane, do koje je ipak jednostavnije doći nego do Beča ili Budimpešte, a cijena karte je gotovo jednaka. Dugo sam vagala hoću-neću, ne znam uopće zašto, i onda mi je početkom 12. pukao film i potvrdila sam kartu. Do polaska je bilo svega 35 dana, tako da putna groznica nije predugo trajala. Najvažnije mi je bilo makar otprilike složiti rutu, i svo to vrijeme sam se dvoumila da li vidjeti što više mjesta sa dužim zadržavanjima, ili pak 'projuriti'. Iako nelogično, odlučila sam se za ovu drugu varijantu, teško da ću se ikada više vratiti natrag, a vremena za pravo upoznavanje ionako nemam, pa sam odlučila iskoristiti svaku moguću minutu. I bila sam u pravu, nije mi falilo vremena niti u jednom mjestu.
Tako da je prvotni plan bio Hanoi - Ha long bay - Ninh Binh - Hue - Hoi An - delta Mekonga - Saigon, no u toku puta se promijenio..
Priča počinje rano jutro na Sveta Tri Kralja, pusti kolodvor, vlak za Ljubljanu kreće u 5 ujutro. Imala sam još taman toliko vremena da skočim u Importanne na kiosk, po žuti tisak, da ubijem vrijeme putem. Očekivao me uistinu dugačak put, predviđeni dolazak u Hanoi tek za dva dana, 08.01. u jedan ujutro..Čovjek prije mene kupuje 'bombice', ili ide iz ružione ili prije jutarnje kave. Oho pa zaboravila sam ponijeti nešto za dezinfekciju želuca pa pitam šta ima. Votka, štok, i još nešto. Šteta, nema pelina ili jegera, ali daj onda votku, i za taj čas sam se pretvorila u onog istog koji je kupovao prije mene. Ni ja nisam imala prtljage sa sobom, pa se moje mrmljanje o dezinfekciji i putovanju činilo skroz neuvjerljivo. Sad sam totalno spremna!
Vlak kreće na vrijeme, slušalice u uši i spavanje, svaka minuta spavanja je dragocjena. Jok. U kupe ulazi kondukterka, pružam joj kartu, a ona uvijeđeno kaže: putovnicu molim!!
Eeeh baš ja u mraku vidim koja si..Loša karma, nekako si mislim..
U Ljubljani smo također na vrijeme, hvatam bus za aerodrom, iako je tek 8 ujutro, a let imam u 12.30. A ionako nemam kamo sa tom torbetinom na leđima i još jednim ruksakom naprijed, i preostaje mi samo da čučim na aerodromu. Već od ranije znam da je aerodrom malen i nikakav, stvarno čovjek nema kako ubit vrijeme, vrijeme je da izvadim žutu štampu i otkrijem što se dešava u hrvata. Šit. Izgubila putem. Kako je bila zataknuta u pretinac backpacka, negdje mi je ispala, ili je netko isto tako bio željan kiča i glamura da mi je popalio časopise koje sam tako pomno birala. Aerodrom je kompletno prazan, zavalila sam se u čekaonu i odspavala rundu. Šta me briga što se ono malo ljudi iz djutića naviruje, nemaju oni pojma koliko me puta očekuje.
Prvi let Ljubljana - Munchen prolazi za čas, ubrzo se ukrcavam prema Kataru. Letim Qatar Airwaysom sve do Saigona, sa stajanjem u Dohi, klopa pristojna, poslužuju sve vrste pića, imam svoj ekran sa filmovima i muzikom, a nadam se da ću uspjeti nešto i odspavati. U Dohi imam čekanje od 8 sati, i to cijeeeelu noć, aerodrom malen skoro kao onaj u Ljubljani, osim što je u čekaonama pola kugle zemaljske. U 3 ujutro nije bilo mjesta za sjesti! Šeici, kinezi, amerikanci, faraoni, sve to šeće aerodromom, ima i džamija, koja više služi za odmor nego za molitvu. Uđeš, izuješ cipele, legneš na božanstveni tepih i spavaš. Ozbiljno, ne zezam se uopće. U delirijumu od čekanja, u sred noći, i sama sam razmišljala da napravim to, pa ne piše mi na čelu da nisam sljedbenica Alaha (ionako se vidi da sam umjetna plavuša). Ipak odustajem, ne čini mi se u redu...
Jedva sam dočekala jutro i polazak, još samo malo, još samo sitnih 8 i pol sati, i u Saigonu sam. U sred leta, netko primjećuje da ne mogu probuditi ženu na sjedalu ispred mene, sjatili se stjuarti, ispraznili red, malo šamaranje, malo hladni oblozi, budi se, pa opet pada u nesvijest, i tako slijedećih sat vremena. Nadam se da će biti u redu, još mi samo fali da sletimo negdje u Indiju. Ipak dolijećemo u Saigon odn Ho Chi Min, iz kojeg odmah letim za Hanoi, kartu sam kupila online preko Jetstar Airways koja jedina, čini mi se, uz Vietnam Airlines leti unutar Vijetnama. Imam taman vremena, da sve obavim bez žurbe, no čekanje za vizu se produžilo na više od jednog sata, i moram juriti po prtljagu i na terminal za domaće letove. Terminal za domaće letove je presmiješan, totalno je sablastan, večer je i nema više skoro nikog. Dođem na check in, na pultu radi šest ljudi, ali samo jedan od njih uistinu radi, ostali se hihoću, puše...Kad mi malac kaže da je let odgođen za 1 ujutro (sa 21:00), skoro mi je otkazalo srce. Tako blizu a tako daleko. Iako nakon tolikih čekanja, to ne bi bio problem da se aerodrom u Hanoi-u ne nalazi 30 km od grada, u hostelu sam najavila dolazak do ponoći, što sve postaje neizvjesno dolaskom na aerodrom u 3 sata ujutro. Svi imamo u glavi normalne aerodrome na kojima se cijelu noć vrzmaju ljudi, bar njih nekoliko, no u Hanoi-u to nije slučaj jer nema noćnih letova, aerodrom nije tranzitni, pa na cijelom aerodromu nema jednog jedinog čovjeka. Tako da pitam: is this a joke??? Sumnjivo je bilo što na displejima uopće nije bilo tog leta, a nekoliko ranijih je već bilo otazano. Pitam u čemu je problem. No problem. No problem a let je ipak otkazan. Bez obzira koliko uporan bio, ne možeš dobiti nikakvu informaciju. Uz to, čovjek priča potpuno nerazumljivim engleskim, ovo je definitivno najgori engleski koji sam ikada čula, ne razumije on mene niti ja njega, što samo dodatno pogoršava situaciju. Udružila sam se sa jednim indonežanininom, nas dva smo očito jedini putnici na ovom letu, i ubrzo nam postaje jasno zašto su ga pomaknuli. Fućka se njima što sam ja proputovala pola zemaljske kugle i zapela nadomak cilju!! Još mi lik za pultom mrtav hladan kaže: možda je najbolje da dođete ujutro. I tada mi se upalila lampica: pa oni uopće nemaju namjeru poletjeti večeras!!! To znači da moram u grad, tražiti hotel i prespavati, i rano ujutro se vratiti na aerodom, što pak znači da gubim pola dana. Indonežanin i ja se nismo dali otjerati sa šaltera, pa nam je lik napokon rekao neka kupimo kartu od Vietnam Airlinesa a oni će nam to refundirati. Karta košta 100$, ona prije koju sam kupila 50$, tako da me ustvari izađe 150$ jer sumnjam da ću ikada vidjeti refundiranih 50$. Naknadno: ipak su mi uplatili na račun 50& :).
Pouka priče, to ustvari svi znamo u teoriji ali ne vjerujemo dok se ne potvrdi u praksi: jeftinije nije uvijek jeftinije! nemojte letjeti sa Jetstar Airways, kasnije sam čula da im je to standardna praksa, što je ustvari vrlo neobično obzirom da se radi o kompaniji puno poznatije avio kompanije Qantas.
Ne moram napomenuti da je i let Vietnam Airlinesa nekoliko puta odgađan, no napokon smo poletjeli oko 23 sata. Čekaona za boarding je priča za sebe, kafić i dućan nisu u odvojenom prostoru pa ga oblijepe onom prozirnom trakom za zamotavanje, svaku policu posebno, da se nešto ne otuđi naravno. U avionu se po prvi puta susrećem sa zmazanoćom vijetnamaca: nakon jela, svi pobacaju čačkalice na pod, na tepih!! Nismo ni mi najčišća nacija na svijetu, no ovo vjerojatno kod nas ne bi nitko napravio. U totalnom šoku gledam oko sebe, oni mi se smješkaju i klimaju, kao da me ohrabruju da napravim istu stvar. A ne, nećete me nagovoriti, neke granice ipak postoje!
HANOI
U jedan ujutro slijećemo u Hanoi, zadnji smo avion, sad još trebam smisliti kako ću do grada. Lokalna valuta je dong, 1$ je 20.000. Puno cijena je izraženo u dolarima, pregovara se u dolarima, i može se bez problema tako i plaćati. Praktički se koriste dvije valute.
Taksi je oko 20$, što je puno para, pokušavam uloviti nekog da podijelimo troškove. Stranaca nema, domaći su se razišli na motorima. Čekam dok i zadnji putnik nije izašao sa terminala, malo mi je već frka, ono baš u sred noći. I onda, u zadnji čas, izlaze dva stranca, cura i dečko, i ulećem. Imaju već taksi, nemaju ništa protiv da se povezem s njima ako vozač pristane. Vozač naravno ne priča niti riječ engleskog, naziva nekog i daje mi mobitel, dogovaram prijevoz za 10$. Pa uopće nisam loše prošla, obzirom na situaciju. Vožnja do grada traje malo duže, grad je potpuno pust, imam rezervirano u hostelu u staroj četvrti (Old quartier), nadam se da me još čekaju... Vozač me izbacuje u nekoj mračnoj uličici, zahvaljujem svojim suputnicima fincima, nigdje žive duše... Nađem hostel, zaključan, i to sa željeznom ogradom. Lupam, zovem, ništa se ne događa. Vani je poprilično hladno, nekakvih 8 stupnjeva, nije baš za spavanje na cesti. Jel' to ona ista loša karma koja me prati od početka ovog puta? Već me lagano hvata očaj, kad čujem da se otvaraju vrata. To! Ispričavam se što kasnim, uzimam ključ i tonem su san.
Budim se 12 sati kasnije, u 14 sati, otišlo pola dana, žedna sam i gladna, nisam jela ne sjećam se od kada, i hladno mi je. Najradije bi i dalje ostala u krevetu ali imam samo dan i pol na raspolaganju za razgled, pa se brže bolje natjeram van.
Ovo se zove šok!!!
Po prvi puta u životu sam se bojala udaljiti puno od hotela, bila sam sigurna da se neću znati vratiti!!! Ulice sve jednake, tisuće motora idu gore dolje, inače imam dobar osjećaj za orjentaciju, ali ovo je pravi izazov. Pokušavam zapamtiti neki dućan, ali ovdje je svaka kuća i dućan i restoran! Sjetim se da sam čitala kako je u Hanoiu turistima nemoguće prijeći cestu, ma 'ko kaže, eno i semafora i zebre, u čemu bi bio problem?! Čekam da se upali zeleno za pješake, evo zeleno, ali ne mogu niti mrdnuti jer promet ne staje. Svi jure u svim smjerovima, nitko ne šljivi semafor ni 5%. Pa kako se dovraga ovdje prelazi cesta?! Netko me hvata pod ruku, pogledam dobroćudno mi se smiješi ženica, i vodi me preko ceste. Trik je u tome da čovjek samo krene, ne gleda ni lijevo ni desno ni otraga, isključivo ravno. Tako se vozi i motor i bicikl. Gledanjem samo ravno. Ja ovo pišem, pa očito, živa sam još, a nisam čula ni vidjela da je netko stradao. Inače, tko nije vidio, nemoguće je zamisliti kolika je to količina motora. Maske koje nose nisu protiv ptičje niti svinjske gripe, već protiv ispušnih plinova. Nemoguće je hodati, i pločnik i ulica prepuni su motora, pješaka, autiju, robe, hrane.
Pouka priče, to ustvari svi znamo u teoriji ali ne vjerujemo dok se ne potvrdi u praksi: jeftinije nije uvijek jeftinije! nemojte letjeti sa Jetstar Airways, kasnije sam čula da im je to standardna praksa, što je ustvari vrlo neobično obzirom da se radi o kompaniji puno poznatije avio kompanije Qantas.
Ne moram napomenuti da je i let Vietnam Airlinesa nekoliko puta odgađan, no napokon smo poletjeli oko 23 sata. Čekaona za boarding je priča za sebe, kafić i dućan nisu u odvojenom prostoru pa ga oblijepe onom prozirnom trakom za zamotavanje, svaku policu posebno, da se nešto ne otuđi naravno. U avionu se po prvi puta susrećem sa zmazanoćom vijetnamaca: nakon jela, svi pobacaju čačkalice na pod, na tepih!! Nismo ni mi najčišća nacija na svijetu, no ovo vjerojatno kod nas ne bi nitko napravio. U totalnom šoku gledam oko sebe, oni mi se smješkaju i klimaju, kao da me ohrabruju da napravim istu stvar. A ne, nećete me nagovoriti, neke granice ipak postoje!
HANOI
U jedan ujutro slijećemo u Hanoi, zadnji smo avion, sad još trebam smisliti kako ću do grada. Lokalna valuta je dong, 1$ je 20.000. Puno cijena je izraženo u dolarima, pregovara se u dolarima, i može se bez problema tako i plaćati. Praktički se koriste dvije valute.
Taksi je oko 20$, što je puno para, pokušavam uloviti nekog da podijelimo troškove. Stranaca nema, domaći su se razišli na motorima. Čekam dok i zadnji putnik nije izašao sa terminala, malo mi je već frka, ono baš u sred noći. I onda, u zadnji čas, izlaze dva stranca, cura i dečko, i ulećem. Imaju već taksi, nemaju ništa protiv da se povezem s njima ako vozač pristane. Vozač naravno ne priča niti riječ engleskog, naziva nekog i daje mi mobitel, dogovaram prijevoz za 10$. Pa uopće nisam loše prošla, obzirom na situaciju. Vožnja do grada traje malo duže, grad je potpuno pust, imam rezervirano u hostelu u staroj četvrti (Old quartier), nadam se da me još čekaju... Vozač me izbacuje u nekoj mračnoj uličici, zahvaljujem svojim suputnicima fincima, nigdje žive duše... Nađem hostel, zaključan, i to sa željeznom ogradom. Lupam, zovem, ništa se ne događa. Vani je poprilično hladno, nekakvih 8 stupnjeva, nije baš za spavanje na cesti. Jel' to ona ista loša karma koja me prati od početka ovog puta? Već me lagano hvata očaj, kad čujem da se otvaraju vrata. To! Ispričavam se što kasnim, uzimam ključ i tonem su san.
Budim se 12 sati kasnije, u 14 sati, otišlo pola dana, žedna sam i gladna, nisam jela ne sjećam se od kada, i hladno mi je. Najradije bi i dalje ostala u krevetu ali imam samo dan i pol na raspolaganju za razgled, pa se brže bolje natjeram van.
Ovo se zove šok!!!
Po prvi puta u životu sam se bojala udaljiti puno od hotela, bila sam sigurna da se neću znati vratiti!!! Ulice sve jednake, tisuće motora idu gore dolje, inače imam dobar osjećaj za orjentaciju, ali ovo je pravi izazov. Pokušavam zapamtiti neki dućan, ali ovdje je svaka kuća i dućan i restoran! Sjetim se da sam čitala kako je u Hanoiu turistima nemoguće prijeći cestu, ma 'ko kaže, eno i semafora i zebre, u čemu bi bio problem?! Čekam da se upali zeleno za pješake, evo zeleno, ali ne mogu niti mrdnuti jer promet ne staje. Svi jure u svim smjerovima, nitko ne šljivi semafor ni 5%. Pa kako se dovraga ovdje prelazi cesta?! Netko me hvata pod ruku, pogledam dobroćudno mi se smiješi ženica, i vodi me preko ceste. Trik je u tome da čovjek samo krene, ne gleda ni lijevo ni desno ni otraga, isključivo ravno. Tako se vozi i motor i bicikl. Gledanjem samo ravno. Ja ovo pišem, pa očito, živa sam još, a nisam čula ni vidjela da je netko stradao. Inače, tko nije vidio, nemoguće je zamisliti kolika je to količina motora. Maske koje nose nisu protiv ptičje niti svinjske gripe, već protiv ispušnih plinova. Nemoguće je hodati, i pločnik i ulica prepuni su motora, pješaka, autiju, robe, hrane.
Imam neku kartu, ali imena na tablama uopće se ne podudaraju, što sam primjetila u više navrata kasnije. Hanoi je glavni grad Vijetnama i sa 6.5 milijuna stanovnika, drugi grad po veličini. Bio je i glavni grad francuske Indokine, te sjevernog Vijetnama.
Pokušavam krenuti u smjeru Hoan Kiem jezera, koje je glavna šetnica grada. Grad leži na mnogo jezera, nazivaju ga gradom jezera, a Hoan Kiem nalazi se u centru, odmah do kvarta Old Quartier i do njega se lako dolazi pješice. Gladna sam k'o vuk, uz put ne nailazim na restoran, a nisam još spremna za jelo s ulice. Inače nemam problema s tim, ali ovo je stvarno specifična situacija. Mali plastični stolovi, prijenosne kuhinje, pranje suđa na ulici, sve to zapakirano u ispušne plinove motora, nisu baš apetitlich...Sigurna sam da je hrana odlična, uz to i jeftina, ali ostaviti ću si dan prilagodbe.
Pokušavam krenuti u smjeru Hoan Kiem jezera, koje je glavna šetnica grada. Grad leži na mnogo jezera, nazivaju ga gradom jezera, a Hoan Kiem nalazi se u centru, odmah do kvarta Old Quartier i do njega se lako dolazi pješice. Gladna sam k'o vuk, uz put ne nailazim na restoran, a nisam još spremna za jelo s ulice. Inače nemam problema s tim, ali ovo je stvarno specifična situacija. Mali plastični stolovi, prijenosne kuhinje, pranje suđa na ulici, sve to zapakirano u ispušne plinove motora, nisu baš apetitlich...Sigurna sam da je hrana odlična, uz to i jeftina, ali ostaviti ću si dan prilagodbe.
Uz jezero sam slučajno našla mali restoran, Pho24, ima ljudi unutra, pa ulazim. Hm na meniju nema ništa osim juhe, iliti pho, vjerojatno najpoznatije vijetnamsko jelo, pileća juha. Malo sam gladnija od same juhe, ali dobro će mi doći topla i tekuća hrana, lako kasnije nešto pojedem. Juha dolazi servirana u velikoj zdjeli, klasična pileća juha osim što je piletina unutra sa iznutricama i kožom, i posipano sa kolutovima crvenog luka. Uf, uistinu sam razočarana. Ne mogu jesti piletinu sa kožom i iznutricama, evo i sad sam se namrštila dok pišem. Nema noža, pa ne mogu niti maknuti to što mi smeta. Luk ću nekako preživjeti. Borba sa štapićima i žlicom, posrkala sam juhu i rezance, malo mesa, ostalo ostavljam i krećem dalje. Kasnije sam saznala da je to lanac restorana, navodno sa najboljim phoom :) u Vijetnamu. Mene se baš i nije dojmio..
Eto i jezera. Hm. Ok, možda je ružan dan, nebo je bljak, ali ovo jezero je onak, baš neke čudne smeđe zelene boje i uopće nije privlačno. A navodno je to jedno od najatraktivnijih mjesta u gradu?! Međutim, ovo jezero ima veliku povijesnu važnost za vijetnamce, i legenda o njemu prepričava se već generacijama. Legenda kaže da je kralj Le Loi tijekom plovidbe jezerom našao kornjaču, koja mu je rekla neka vrati mač koji mu je pomogao u borbi protiv kineskih osvajača, na što je on bacio mač u jezero ka kornjači, i nakon toga nazvao jezero Hoan Kiem ili 'jezero vraćenog mača'. Hram koji se nalazi na malom otočiću, mjesto je koje je izgrađeno da bi se kornjača imala gdje odmarati. Stoljećima se nije znalo da li je kornjača mit ili stvarnost, sve dok 1967. nije ulovljena ogromna kornjača, sa preko 200 kg i 2 metra. Umrla je od posljedica loših uvjeta nakon ulova, preparirali su ju i danas se može vidjeti u Ngoc Son hramu.
Eto i jezera. Hm. Ok, možda je ružan dan, nebo je bljak, ali ovo jezero je onak, baš neke čudne smeđe zelene boje i uopće nije privlačno. A navodno je to jedno od najatraktivnijih mjesta u gradu?! Međutim, ovo jezero ima veliku povijesnu važnost za vijetnamce, i legenda o njemu prepričava se već generacijama. Legenda kaže da je kralj Le Loi tijekom plovidbe jezerom našao kornjaču, koja mu je rekla neka vrati mač koji mu je pomogao u borbi protiv kineskih osvajača, na što je on bacio mač u jezero ka kornjači, i nakon toga nazvao jezero Hoan Kiem ili 'jezero vraćenog mača'. Hram koji se nalazi na malom otočiću, mjesto je koje je izgrađeno da bi se kornjača imala gdje odmarati. Stoljećima se nije znalo da li je kornjača mit ili stvarnost, sve dok 1967. nije ulovljena ogromna kornjača, sa preko 200 kg i 2 metra. Umrla je od posljedica loših uvjeta nakon ulova, preparirali su ju i danas se može vidjeti u Ngoc Son hramu.
Ovo je jedno od onih besciljnih lutanja gradom, dijelom zato što pojma nemam gdje sam, a dijelom zato što ionako nemam neki krajnji cilj za danas. Rano je mrak i nemam namjeru predaleko se udaljavati. Osim toga, poprilično je hladno. Oko 10 stupnjeva, a očekivala sam malo toplije vrijeme. Prosječna temperatura bi trebala biti oko 15 ali danas je očito jedan od ispodprosječnih dana. Barem ne pada kiša.
Ipak mi se čini da je najzanimljivije u gužvi, u starom dijelu grada, tamo ima svega. Lutam ulicama, svaka je specijalizirana za nešto, što se zadržalo od davnih vremena. U jednoj se prodaje samo odjeća, u drugoj obuća, postoje i ulice bambusa, nakita, umjetnog cvijeća, suđa, tkanine...Najdojmljiviji su pokretni prodavači svega i svačega, koji se neprestano kreću gradom i svoju robu nude prolaznicima. Čudno je što su sve žene, no kasnije tek primjećujem i saznajem da većinu poslova u Vijetnamu rade žene. Nose težak teret na leđima, rade u trgovinama, na tržnici, čiste, betoniraju, veslaju, rade u ciglanama. Muškarci uglavnom sjede i puše, na motorima čekaju turiste. Nije lako biti žena u Vijetnamu!
Ipak mi se čini da je najzanimljivije u gužvi, u starom dijelu grada, tamo ima svega. Lutam ulicama, svaka je specijalizirana za nešto, što se zadržalo od davnih vremena. U jednoj se prodaje samo odjeća, u drugoj obuća, postoje i ulice bambusa, nakita, umjetnog cvijeća, suđa, tkanine...Najdojmljiviji su pokretni prodavači svega i svačega, koji se neprestano kreću gradom i svoju robu nude prolaznicima. Čudno je što su sve žene, no kasnije tek primjećujem i saznajem da većinu poslova u Vijetnamu rade žene. Nose težak teret na leđima, rade u trgovinama, na tržnici, čiste, betoniraju, veslaju, rade u ciglanama. Muškarci uglavnom sjede i puše, na motorima čekaju turiste. Nije lako biti žena u Vijetnamu!
Čini mi se da bih na ovim ulicama mogla provesti dane, toliko je neobično! Problem je jedino što je tolika gužva, da ne uspijevam napraviti dobru fotografiju, stalno jure motori, previše je ljudi, pa sam primorana naganjati ulične prodavače. Ne bi čovjek rekao da mogu biti toliko brzi sa teretom na leđima!
Ipak, vremenska razlika od 6 sati i umor od putovanja čine svoje, i polako klonem, vrijeme je za krevet. Tek što sam dotaknula jastuk, utonula sam u san...
Ujutro me budi neprestana buka od truba, suludo je i nepodnošljivo koliko trube. Vrlo često vozači imaju ruku na trubi non stop, u početku stalno mislim koga vraga hoće, pa ne smetam im, tek nakon desetak dana, u selima gdje je promet rijeđi, shvatim da trube kao znak upozorenja. Prije svakog zavoja, kad vide pješaka na cesti, pri pretjecanju. Uglavnom stalno. Ne može se čovjek na to naviknuti.
Danas idem pogledati neke od rijetkih znamenitosti u gradu, Temple of Literature i Ho Chi Min mauzolej. Ima još zanimljivih muzeja, ali nisam neki muzejski tip, priznajem. Radije ću bauljati gradom...Ionako imam još samo današnji dan na raspolaganju, sutra već idem na dvodnevno krstarenje brodom, u Ha Long zaljev.
Temple of Literature ili hram književnosti nalazi se van starog centra grada, oko 2 km, do tamo možete taxijem, motor taxijem, ili pješice. Ja sam ustvari imala namjeru isprobati vožnju na motoru, no dok sam se uopće snašla u toj gužvi, shvatila sam da sam prošla već trećinu puta, pa sam odlučila nastaviti pješice. Temple of Literature prvo je vijetnamsko sveučilište čija povijest seže u daleku 1070. godinu, originalno izgrađeno kao Konfucijev hram. Vrlo je malo ostalo iz tog najranijeg doba, veći dio izgrađen je između 1010-1125. i 1225-1400. godine. Ulaz se naplaćuje 10.000 vnd. Glavna, te popratne zgrade skromno su uređene, jezera u parku su vjerojatno puno ljepša dok je cvijeće u cvatu, sad u zimu izgledaju vrlo skromno i neugledno. Pažnju mi privlači mnoštvo djevojaka u tradicionalnim haljinama, naslikavajući se po dvorištu hrama. Izgledaju kao neke maturantice, doduše vrlo smiješno dok pokušavaju hodati u štiklama od 10ak cm, koje nikako ne idu na tradicionalni ao dai. Ao dai je vijetnamska haljina, uska svilena tunika koja se nosi preko hlača. Kroz povijest nosili su ju i muškarci i žene, danas ju nose samo žene, i smatra se vrlo senzualnim dijelom garderobe. Jedna izreka kaže: Ao dai pokriva sve, a ne skriva ništa! Pogotovo ako je napravljena od tanke tkanine. Tijekom vijetnamskog rata njezina uporaba je potpuno smanjena, da bi osamdesetih ponovo dobila na važnosti, pa je uvedena u škole kao uniforma, dok se u svečanijem obliku nosi na vjenčanjima, promocijama...Postoji i praktična, svakodnevna varijanta, koja seže samo do koljena.
Ipak, vremenska razlika od 6 sati i umor od putovanja čine svoje, i polako klonem, vrijeme je za krevet. Tek što sam dotaknula jastuk, utonula sam u san...
Ujutro me budi neprestana buka od truba, suludo je i nepodnošljivo koliko trube. Vrlo često vozači imaju ruku na trubi non stop, u početku stalno mislim koga vraga hoće, pa ne smetam im, tek nakon desetak dana, u selima gdje je promet rijeđi, shvatim da trube kao znak upozorenja. Prije svakog zavoja, kad vide pješaka na cesti, pri pretjecanju. Uglavnom stalno. Ne može se čovjek na to naviknuti.
Danas idem pogledati neke od rijetkih znamenitosti u gradu, Temple of Literature i Ho Chi Min mauzolej. Ima još zanimljivih muzeja, ali nisam neki muzejski tip, priznajem. Radije ću bauljati gradom...Ionako imam još samo današnji dan na raspolaganju, sutra već idem na dvodnevno krstarenje brodom, u Ha Long zaljev.
Temple of Literature ili hram književnosti nalazi se van starog centra grada, oko 2 km, do tamo možete taxijem, motor taxijem, ili pješice. Ja sam ustvari imala namjeru isprobati vožnju na motoru, no dok sam se uopće snašla u toj gužvi, shvatila sam da sam prošla već trećinu puta, pa sam odlučila nastaviti pješice. Temple of Literature prvo je vijetnamsko sveučilište čija povijest seže u daleku 1070. godinu, originalno izgrađeno kao Konfucijev hram. Vrlo je malo ostalo iz tog najranijeg doba, veći dio izgrađen je između 1010-1125. i 1225-1400. godine. Ulaz se naplaćuje 10.000 vnd. Glavna, te popratne zgrade skromno su uređene, jezera u parku su vjerojatno puno ljepša dok je cvijeće u cvatu, sad u zimu izgledaju vrlo skromno i neugledno. Pažnju mi privlači mnoštvo djevojaka u tradicionalnim haljinama, naslikavajući se po dvorištu hrama. Izgledaju kao neke maturantice, doduše vrlo smiješno dok pokušavaju hodati u štiklama od 10ak cm, koje nikako ne idu na tradicionalni ao dai. Ao dai je vijetnamska haljina, uska svilena tunika koja se nosi preko hlača. Kroz povijest nosili su ju i muškarci i žene, danas ju nose samo žene, i smatra se vrlo senzualnim dijelom garderobe. Jedna izreka kaže: Ao dai pokriva sve, a ne skriva ništa! Pogotovo ako je napravljena od tanke tkanine. Tijekom vijetnamskog rata njezina uporaba je potpuno smanjena, da bi osamdesetih ponovo dobila na važnosti, pa je uvedena u škole kao uniforma, dok se u svečanijem obliku nosi na vjenčanjima, promocijama...Postoji i praktična, svakodnevna varijanta, koja seže samo do koljena.
U blizini je i mauzolej Ho Chi Mina,koji se nalazi na Ba Đinh trgu, gdje je Uncle Ho 1945. objavio deklaraciju nezavisnosti i proglasio Demokratsku republiku Vijetnam.
Čudno je prazno, osim jednog čuvara, nigdje žive duše. Naravno, nisam gledala od koliko do koliko sati je dozvoljen ulaz, pa je prekasno za obilazak. Ako želite vidjeti Uncle Hoa, morate doći do 12 sati.
Mauzolej je izgrađen usprkos njegovoj želji da bude kremiran i prosipan po sjevernom dijelu zemlje, tako da je ipak završio kao izložak. Pravila ponašanja i odijevanja unutra vrlo su stroga: nema kratke odjeće, posjetiocima je obavezna tišina i moraju hodati u dva reda. Ruke ne smiju biti prekrižene niti u đepovima. Zašto, ne znam.
Iako nisam muzejski tip, svejedno mi je žao što sam propustila ovu priliku...
Polako krećem natrag u grad, u smjeru najveće tržnice. Uz put prelazim željezničku prugu koja je - naseljena. Nije mi baš jasno da li vlak i dalje onuda prolazi...
Čudno je prazno, osim jednog čuvara, nigdje žive duše. Naravno, nisam gledala od koliko do koliko sati je dozvoljen ulaz, pa je prekasno za obilazak. Ako želite vidjeti Uncle Hoa, morate doći do 12 sati.
Mauzolej je izgrađen usprkos njegovoj želji da bude kremiran i prosipan po sjevernom dijelu zemlje, tako da je ipak završio kao izložak. Pravila ponašanja i odijevanja unutra vrlo su stroga: nema kratke odjeće, posjetiocima je obavezna tišina i moraju hodati u dva reda. Ruke ne smiju biti prekrižene niti u đepovima. Zašto, ne znam.
Iako nisam muzejski tip, svejedno mi je žao što sam propustila ovu priliku...
Polako krećem natrag u grad, u smjeru najveće tržnice. Uz put prelazim željezničku prugu koja je - naseljena. Nije mi baš jasno da li vlak i dalje onuda prolazi...
Očekivala sam otkrivenu tržnicu, ali sam se prevarila. Velika zgrada, okolo milijuni motora, kamiona, pretovaruje se roba, ljudi kao u košnici. Malo sam razočarana, priznajem. Ipak ulazim unutra, izgleda da se ovdje većinom prodaju tekstil i razne tkanine. Proći između štandova je nemoguće, hrpe i vreće su posred prolaza, i ubrzo odustajem. Da, odustajem, ne želim riskirati da me netko sruši sa balom zavjesa i ošteti fotoaparat!
Sa druge strane tržnice ima svega, od hrane do životinja, a iako sam gladna, potražiti ću jelo negdje drugdje. Nailazim na neki restoran, ustvari atmosfera je jednaka onima na cesti, samo što ovaj ima prave stolove i stolice. Hm dog meat..iliti pseće meso. Znala sam da se u Vijetnamu jedu psi, ali nisam bila spremna na meniju restorana naći psa, mislila sam da za to moram imati neku domaću vezu u podzemlju. Ali ne, evo psa na redovnom meniju, u sasvim običnom restoranu.
Pseće meso danas se jede u Kini, Koreji, Filipinima i Vijetnamu, a u povijesti se jelo u starom Rimu, Meksiku, pa čak i u Francuskoj, Švicarskoj, Njemačkoj..U Vijetnamu se vjeruje da povećava libido u muškaraca, pa nije neobično vidjeti grupice muškaraca da večer provode jedući pseće meso i pijući alkohol. Konzumacija psećeg mesa također je povezana sa astrologijom i dobrom srećom, tako da je mnogo restorana koji poslužuju uglavnom pseće meso otvoreno tek dva tjedna mjesečno, ovisno o položaju mjeseca.
Kako bilo, sigurno je sigurno, ja ću ipak probati nudlse i piletinu, barem se nadam da je piletina. Cijene hrane u restoranima su više nego sam očekivala, riža ili nudlsi s piletinom su od 35.000vnd pa na više. S time da su razlike u cijenama ogromne, treba malo potražiti, često samo ulicu dalje isti obrok može biti i 3 puta jeftiniji. To naravno još uvijek nije skupo za naše prilike, ali u odnosu na godinu-dvije dana prije, cijene su navodno poprilično otišle prema gore, i dosta je skuplje u odnosu na Tajland (u odnosu na cijene od prošle godine, koje su se, koliko čujem, isto poprilično promijenile).
Lagano pada mrak, vraćam se u svoj kvart, uz put odlučujem probati bia hoi, domaće točeno pivo, kažu najjeftinije točeno pivo na svijetu. Navodno ne sadrži konzervanse i pije se isti dan kad je proizvedeno! Na određenim mjestima može se popiti 3,5dl za 2500vnd (manje od 0.20$)!!! Sjedam na one male stolice u jednom lokalnom kafiću, ubrzo domaći započinju razgovor sa standardnim pitanjem otkuda sam. Croatia, kažem. Prvo se mršte a onda uzviknu 'Davor Suker'! E baš ta Croatia. Nepoznavanje jezika ne sprečava ih da i dalje pokušavaju komunicirati, rade ruke i noge, kao i uvijek u ovakvim situacijama. Pitam za fotografiranje a oni samo odmahuju glavom. Šteta, bio bi to lijep portret, eto čak sam i blic pripremila, specijalno za ovu priliku, iako nisam baš sigurna što bi s njim.
Pozdravljam se i idem dalje prema hotelu. Trebam spakirati stvari jer rano ujutro krećem na dvodnevni izlet u Ha Long zaljev, na krstarenje brodom.
HA LONG ZALJEV
Krstarenje je nezaobilazno za svakog putnika u Vijetnamu, Ha Long zaljev uvršten je na popis Unesco baštine, u izboru je za prirodna svjetska čuda. Zaljev u južnokineskom moru, sa oko 2000 vapnenačkih hridi i otoka, nenastanjenih, specifičnih po svojim šiljastim oblicima. Možda broj nije točan, ima podataka da se brojka penje i preko 3000, ali vijetnamci tvrde da ih je samo 1969 (godina Ho Chi Minove smrti).
I dalje je hladno i to me zabrinjava. Svaki dan je sve hladnije i hladnije, nadam se da će u zaljevu ipak biti bolje vrijeme, inače se neću dobro provesti.
Aranžmana ima svakakvih, od jednodnevnog izleta do 3 dana, i može se bukirati na svakih 5 metara u gradu, uključujući svaki hostel i hotel. Cijene variraju od 30$ za dva dana, pa sve do 300$, ovisno o kojem brodu je riječ. Ponuda, a i povratne informacije su toliko različite, da je uistinu teško odabrati. Ja sam bukirala u hotelu, nije mi se dalo puno pretraživati. Cijena za dva dana, spavanje sa dva ručka, večerom, doručkom i kajakingom, te nadoplatom za jednokrevetnu sobu, je 47$. Može i jeftinije, ali bojala sam se one 'koliko para toliko muzike'.
Muči me spavanje, 6 sati razlike čini svoje, i ne mogu zaspati do dugo u noć. Sva sreća, imam tv pa kratim vrijeme buljenjem u razne američke programe. Ujutro se osjećam polumrtvo, uz pomoć 2 pečena jaja skupljam snage za put. Do Ha long zaljeva ima oko 3 i pol sata vožnje, možda još malo odspavam u autobusu. Vraga. Nije autobus nego kombi, već skoro pun, ostaje mi mjesto u sredini, pa se nemam kamo nasloniti. Negdje oko polovice puta pauza, ogromna je to hala u kojoj možete kupiti brdo suvenira po paprenim cijenama, nešto hrane i tekućine. Cijene opet više nego u normalnom dućanu. Moja preporuka, ponesite si neku tekućinu i nešto za grickanje iz Hanoia, u Ha longu su cijene još i više. Znam, dođe kao sitničarenje, ali kad se radi o tome da su cijene 3 puta više, onda radije pripazim, ne moraju baš na meni toliko zarađivati, ima bogatih amera. Stižemo u grad Ha Long, polaznu točku. Brodova u zaljevu ima desetke, ljudi stotine. Vrijeme je grozno, puše hladan vjetar, kiša samo što ne padne. Gledam turiste kako bauljaju u japankama i dokoljenkama, kratkim hlačama i majicama, a vani je oko 5 stupnjeva. Manje više svi dolaze iz Tajlanda, preko Laosa i Kambodže, tamo je vruće. Smrzavaju se i vijetnamci, ne pamte ovako hladno vrijeme.. Ja sva sreća imam zimsku jaknu, ali uz ovaj vjetar, ne pomaže pretjerano. Mislim da je temperatura sa vjetrom oko 0, a još idemo na more! Izgleda da me stvarno prati loša karma na ovom putu!
Evo nekoliko fotki da dočaram vremenske prilike. Ako ne prepoznajete, ovo dolje je more a gore je nebo.
Pseće meso danas se jede u Kini, Koreji, Filipinima i Vijetnamu, a u povijesti se jelo u starom Rimu, Meksiku, pa čak i u Francuskoj, Švicarskoj, Njemačkoj..U Vijetnamu se vjeruje da povećava libido u muškaraca, pa nije neobično vidjeti grupice muškaraca da večer provode jedući pseće meso i pijući alkohol. Konzumacija psećeg mesa također je povezana sa astrologijom i dobrom srećom, tako da je mnogo restorana koji poslužuju uglavnom pseće meso otvoreno tek dva tjedna mjesečno, ovisno o položaju mjeseca.
Kako bilo, sigurno je sigurno, ja ću ipak probati nudlse i piletinu, barem se nadam da je piletina. Cijene hrane u restoranima su više nego sam očekivala, riža ili nudlsi s piletinom su od 35.000vnd pa na više. S time da su razlike u cijenama ogromne, treba malo potražiti, često samo ulicu dalje isti obrok može biti i 3 puta jeftiniji. To naravno još uvijek nije skupo za naše prilike, ali u odnosu na godinu-dvije dana prije, cijene su navodno poprilično otišle prema gore, i dosta je skuplje u odnosu na Tajland (u odnosu na cijene od prošle godine, koje su se, koliko čujem, isto poprilično promijenile).
Lagano pada mrak, vraćam se u svoj kvart, uz put odlučujem probati bia hoi, domaće točeno pivo, kažu najjeftinije točeno pivo na svijetu. Navodno ne sadrži konzervanse i pije se isti dan kad je proizvedeno! Na određenim mjestima može se popiti 3,5dl za 2500vnd (manje od 0.20$)!!! Sjedam na one male stolice u jednom lokalnom kafiću, ubrzo domaći započinju razgovor sa standardnim pitanjem otkuda sam. Croatia, kažem. Prvo se mršte a onda uzviknu 'Davor Suker'! E baš ta Croatia. Nepoznavanje jezika ne sprečava ih da i dalje pokušavaju komunicirati, rade ruke i noge, kao i uvijek u ovakvim situacijama. Pitam za fotografiranje a oni samo odmahuju glavom. Šteta, bio bi to lijep portret, eto čak sam i blic pripremila, specijalno za ovu priliku, iako nisam baš sigurna što bi s njim.
Pozdravljam se i idem dalje prema hotelu. Trebam spakirati stvari jer rano ujutro krećem na dvodnevni izlet u Ha Long zaljev, na krstarenje brodom.
HA LONG ZALJEV
Krstarenje je nezaobilazno za svakog putnika u Vijetnamu, Ha Long zaljev uvršten je na popis Unesco baštine, u izboru je za prirodna svjetska čuda. Zaljev u južnokineskom moru, sa oko 2000 vapnenačkih hridi i otoka, nenastanjenih, specifičnih po svojim šiljastim oblicima. Možda broj nije točan, ima podataka da se brojka penje i preko 3000, ali vijetnamci tvrde da ih je samo 1969 (godina Ho Chi Minove smrti).
I dalje je hladno i to me zabrinjava. Svaki dan je sve hladnije i hladnije, nadam se da će u zaljevu ipak biti bolje vrijeme, inače se neću dobro provesti.
Aranžmana ima svakakvih, od jednodnevnog izleta do 3 dana, i može se bukirati na svakih 5 metara u gradu, uključujući svaki hostel i hotel. Cijene variraju od 30$ za dva dana, pa sve do 300$, ovisno o kojem brodu je riječ. Ponuda, a i povratne informacije su toliko različite, da je uistinu teško odabrati. Ja sam bukirala u hotelu, nije mi se dalo puno pretraživati. Cijena za dva dana, spavanje sa dva ručka, večerom, doručkom i kajakingom, te nadoplatom za jednokrevetnu sobu, je 47$. Može i jeftinije, ali bojala sam se one 'koliko para toliko muzike'.
Muči me spavanje, 6 sati razlike čini svoje, i ne mogu zaspati do dugo u noć. Sva sreća, imam tv pa kratim vrijeme buljenjem u razne američke programe. Ujutro se osjećam polumrtvo, uz pomoć 2 pečena jaja skupljam snage za put. Do Ha long zaljeva ima oko 3 i pol sata vožnje, možda još malo odspavam u autobusu. Vraga. Nije autobus nego kombi, već skoro pun, ostaje mi mjesto u sredini, pa se nemam kamo nasloniti. Negdje oko polovice puta pauza, ogromna je to hala u kojoj možete kupiti brdo suvenira po paprenim cijenama, nešto hrane i tekućine. Cijene opet više nego u normalnom dućanu. Moja preporuka, ponesite si neku tekućinu i nešto za grickanje iz Hanoia, u Ha longu su cijene još i više. Znam, dođe kao sitničarenje, ali kad se radi o tome da su cijene 3 puta više, onda radije pripazim, ne moraju baš na meni toliko zarađivati, ima bogatih amera. Stižemo u grad Ha Long, polaznu točku. Brodova u zaljevu ima desetke, ljudi stotine. Vrijeme je grozno, puše hladan vjetar, kiša samo što ne padne. Gledam turiste kako bauljaju u japankama i dokoljenkama, kratkim hlačama i majicama, a vani je oko 5 stupnjeva. Manje više svi dolaze iz Tajlanda, preko Laosa i Kambodže, tamo je vruće. Smrzavaju se i vijetnamci, ne pamte ovako hladno vrijeme.. Ja sva sreća imam zimsku jaknu, ali uz ovaj vjetar, ne pomaže pretjerano. Mislim da je temperatura sa vjetrom oko 0, a još idemo na more! Izgleda da me stvarno prati loša karma na ovom putu!
Evo nekoliko fotki da dočaram vremenske prilike. Ako ne prepoznajete, ovo dolje je more a gore je nebo.
Nabavka karata, to vodič obavlja umjesto nas, ukrcavamo se na jedan od brodova, koji čak i ne izgleda tako loše, obzirom na cijenu aranžmana. Drveni su to brodovi, slični onima na Jadranu, osim što naši plove uglavnom samo 3-4 mjeseca godišnje, a ovdje non stop. I većinom su prepuni. Mogu zamisliti kako je tek u ljeti..
Vodič nam objašnjava kakav je daljnji tijek, no apsolutno ništa ga ne razumijem. Niti ja niti bilo tko drugi. Vijetnamci pričaju još gori engleski od tajlanđana, a nisam mislila da je to uopće moguće. Ružno je, ali valjamo se od smijeha. Kaže on: ju v lan, vi sajl, vi si kap. To bi u prijevodu značilo: you have lunch, we sail, we see a cave. Ali ne mogu izgovoriti slovo h niti slovo č, a niti mnogo drugih slova, tako da se to pretvara u beskonačnu pjesmu nepoznatih glasova. Pogledavamo se međusobno, sliježemo ramenima, ionako smo prepušteni njima slijedeća dva dana pa ustvari nije ni bitno.
Poslužuju nam ručak, nije nešto al ajde, preživjeti ćemo. Već smo trebali isploviti, ali smo još uvijek zavezani u luci. Svi drugi brodovi su već otišli, odustajemo od pitanja, ionako ih ništa ne razumijemo. Stol dijelim sa dvije ruskinje koje ne znaju progovoriti niti riječ stranog jezika, meksikanac Juan i bask (nikako španjolac!!) Antartcz (mislim da se tako piše). Meksikanac izgleda kao Čiko iz stripa, samo mu fale brkovi, a Antartcz kao onaj čudan lik iz Policijske Akademije, sa fudbalerkom, čini mi se da se zvao Zed.
Obzirom da njih dvojica međusobno pričaju španjolski, napadno buljim i pokušavam razumjeti što više mogu. Naime, već godinama mi je velika želja naučiti španjolski, ali malo nemam vremena a puno sam lijena. A ne pruža mi se svaki dan prilika slušati izvorne govornike. Već su me počeli čudno pogledavati, pa sam im objasnila da jednostavno uživam u zvukovima španjolskog. Uz zezanciju lagano isplovljavamo, jurimo na palubu kako ne bi propustili niti jedan od 2000 otoka. Vani puše luđački, al ne ometa nas ništa. Čučimo sa fotoaparatima u nadi da ćemo uloviti barem jednu dobru fotku. U daljini se naziru prvi otoci. Jok. Ništa od dobrih fotki. Ovo je sve.
Vodič nam objašnjava kakav je daljnji tijek, no apsolutno ništa ga ne razumijem. Niti ja niti bilo tko drugi. Vijetnamci pričaju još gori engleski od tajlanđana, a nisam mislila da je to uopće moguće. Ružno je, ali valjamo se od smijeha. Kaže on: ju v lan, vi sajl, vi si kap. To bi u prijevodu značilo: you have lunch, we sail, we see a cave. Ali ne mogu izgovoriti slovo h niti slovo č, a niti mnogo drugih slova, tako da se to pretvara u beskonačnu pjesmu nepoznatih glasova. Pogledavamo se međusobno, sliježemo ramenima, ionako smo prepušteni njima slijedeća dva dana pa ustvari nije ni bitno.
Poslužuju nam ručak, nije nešto al ajde, preživjeti ćemo. Već smo trebali isploviti, ali smo još uvijek zavezani u luci. Svi drugi brodovi su već otišli, odustajemo od pitanja, ionako ih ništa ne razumijemo. Stol dijelim sa dvije ruskinje koje ne znaju progovoriti niti riječ stranog jezika, meksikanac Juan i bask (nikako španjolac!!) Antartcz (mislim da se tako piše). Meksikanac izgleda kao Čiko iz stripa, samo mu fale brkovi, a Antartcz kao onaj čudan lik iz Policijske Akademije, sa fudbalerkom, čini mi se da se zvao Zed.
Obzirom da njih dvojica međusobno pričaju španjolski, napadno buljim i pokušavam razumjeti što više mogu. Naime, već godinama mi je velika želja naučiti španjolski, ali malo nemam vremena a puno sam lijena. A ne pruža mi se svaki dan prilika slušati izvorne govornike. Već su me počeli čudno pogledavati, pa sam im objasnila da jednostavno uživam u zvukovima španjolskog. Uz zezanciju lagano isplovljavamo, jurimo na palubu kako ne bi propustili niti jedan od 2000 otoka. Vani puše luđački, al ne ometa nas ništa. Čučimo sa fotoaparatima u nadi da ćemo uloviti barem jednu dobru fotku. U daljini se naziru prvi otoci. Jok. Ništa od dobrih fotki. Ovo je sve.
Plovimo prema jednom od otoka na kojem se nalazi špilja Hang Đau Go, i najveća je u Ha Long zaljevu. Ispred su već oni svi brodovi koji su isplovili prije nas, penjemo se uz brdo, vau stvarno je ogromna ta špilja. Malo su ju nakinđurili sa svjetlima u raznim bojama, al većina stvari u Vijetnamu je kićasta.. Vodič nam prepričava povijest, pokazuje razne oblike u stalaktitima i stalagmitima, a mi filozofiramo kako je itko ikada u tom kamenju vidio kornjaču, majmuna i tigra. Zaključak je da je taj netko definitivno morao konzumirati nedozvoljene supstance.
Prije polaska kupujemo ananas, k'o zna kakva će biti večera. Nastavljamo plovidbu među otocima, prema plutajućem selu, ukupno ih je 4 u zaljevu, u kojima živi oko 1600 ljudi. Male kućice na vodi, imaju i školu, i kućne ljubimce, mačke zavijaju zarobljene na tih nekoliko metara kvadratnih...Stanovnici žive od ribe i morskih plodova, prodaju ih većim brodovima koji ih plasiraju na tržnice.
Polako proviruje sunce, nadam se da ćemo imati barem lijepi zalazak sunca..
Polako proviruje sunce, nadam se da ćemo imati barem lijepi zalazak sunca..
U sekundi je dojurilo nekoliko malih čamaca, prodajući povrće i razne druge potrepštine.
Za 5000 VND kupujem još jedan ananas, pojma nemam što ću s njime, ali kad sam vidjela malenu od otprilike 3 godine kako barata nožem i čisti i pakira taj ananas, jednostavno sam ga morala kupiti.
Voća ima svakakvog, svih boja, raspoznajem jedino ananas, lubenicu, banane i mandarine, iako su banane i mandarine puno manje nego smo navikli.
Za 5000 VND kupujem još jedan ananas, pojma nemam što ću s njime, ali kad sam vidjela malenu od otprilike 3 godine kako barata nožem i čisti i pakira taj ananas, jednostavno sam ga morala kupiti.
Voća ima svakakvog, svih boja, raspoznajem jedino ananas, lubenicu, banane i mandarine, iako su banane i mandarine puno manje nego smo navikli.
Zavalili smo se u ležaljke na palubi, stvarno evo i malo sunca već u zalasku. Ekipa je odlična, tu je još i argentinac koji živi u Japanu i najbolji prijatelj mu je hrvat, pa zna nekoliko prigodnih: budalo, majmune i sl. Singapurka, francuskinje, amerikanka, sve na studiju u Bangkoku. Kanađanin je uzeo 3 dana krstarenja, svi odmahujemo glavom u nevjerici. Razmjenjujemo iskustva i planove, nitko još nije bio južno pa nema niti korisnih savjeta.
Pogled je uistinu prekrasan, otoci se nižu u izmaglici jedan iza drugog. Zbog lošeg vremena, ne vidimo daleko, ali i to ima svoju čar.
Pogled je uistinu prekrasan, otoci se nižu u izmaglici jedan iza drugog. Zbog lošeg vremena, ne vidimo daleko, ali i to ima svoju čar.
Dolazimo u uvalu gdje ćemo prenoćiti. U cijenu je uključen i kajaking, ali voljela bih vidjeti luđaka koji će to uistinu i pokušati, obzirom na nisku temperaturu i vjetar. Ipak, ima ih, sa našeg broda dvoje, a zaljev je pun nadobudnih. Ionako mi je hladno, a pomisao da se namočim nevjerojatna. Za vrijeme večere vjetar sve jače i jače puše, brod je šupalj, pola prozora se ne može uopće zatvoriti, sjedimo kao pingvini i molimo se da se dogodi čudo i da nas makne sa ovog broda, odmah! Kako je prehladno za sjediti, vrlo rano odlazimo na spavanje. Tuširanje naravno ne dolazi u obzir. U kabini je hladno skoro kao i vani, spavam u tajicama i trenirci, zabundana kao nikad u životu, i ne mogu se zgrijati. Ovo je Ha Long hell (Ha Long pakao)...
Ujutro pada kiša, sve gore od goreg. Sad više ne možemo ni van. Pristajemo uz drugi brod, prebacujemo kanađanina, koji od tog trena nosi nadimak 'poor canadian guy' (jadan kanadski lik). Ma za razliku od 20$ za taj jedan dan, nema šanse da bi i jedan tren više ostala ovdje! Napeto iščekujemo iskrcavanje, slijedećih sat vremena prijevoz natrag. Imamo još i ručak u nekom restoranu, pa povratak u Hanoi. Moj prvotni plan je bio da se ne vraćam u Hanoi, već potražim autobus prema jugu, prema mjestu Ninh Binh, no nitko mi nije mogao potvrditi da je to moguće, pa sam odustala. Ionako izbjegavam dolazak nekamo u noći, tako da ću još jednu noć provesti u Hanoiu, i rano ujutro krenuti dalje.
Nakon ručka trpaju nas u mini bus, spojili su 3 grupe, očito nedostaje mjesta za sjesti. Jedno mjesto je na kotaču i nema se kamo s nogama, osim ako ste vijetnamac ne možete tamo sjediti. Ali to naš vodič i vozač ne shvaćaju, i počinje svađa. Uporno nas uvjeravaju da je to normalno mjesto i da ne kompliciramo.
To je valjda jedina stvar koja me na cijelom ovom putu izbacivala iz takta. Ophođenje turističkih djelatnika. Upravo je nevjerojatno kako jedan tako srdačan narod, čija su vrata uvijek otvorena u znak dobrdošlice, može imati tako bezobrazne i bahate turističke djelatnike. Jedno je što, kad krenete nikad ne znate gdje ćete završiti, jedno je ružno vrijeme, ali ovo izluđuje sve putnike redom. Moja preporuka je svakako izbjegavati bilo kakve organizirane prijevoze, ture i sl, iako je to nemoguće. Dobro su organizirani prijevozi privatnim kompanijama, tako da se ne isplati niti vremenski niti financijski ići javnim prijevozom. Tako da se jednostavno morate oboružati tolerancijom i strpljenjem...
Nakon svađe od pola sata, napokon smo ih uvjerili da je nemoguće tamo sjediti, i to nakon što smo vodiča natjerali da pokuša sjesti. Njega smo na kraju smjestili na stepenice i napokon krenuli. Svi smo bili nestrpljivi da što prije završi ovaj dio putovanja!
Iako sam se smrznula (odmrznula sam se tek par dana kasnije), iako nije toliko lijepo koliko sam očekivala, vjerojatno zbog svih okolnosti, svakako treba posjetiti ovaj dragulj! Sigurna sam da je u ljetno doba puno ljepše i sadržajnije, kupanje, sunčanje, sve je zeleno i boje pršte sa svih strana!Na kraju puta se pozdravljamo, svi osim meksikanca idu već večeras dalje, nas dva se dogovaramo za pivu. Moram oprati kosu a toliko je hladno da se ne usuđujem. Već sam imala namjeru otići u frizerski salon, ali na moju sreću, posudila sam fen u hotelu.
Prošetali smo gradom, pomučili se pronaći točenu pivu a da je u zatvorenom prostoru, i dok lagano pijuckamo, promet u gradu se ne stišava...
NINH BINH
Ujutro opet jaja za doručak, treba par dana da se prebacim na rižu ujutro, a i krećem na put, tko zna kada ću imati priliku jesti, jaja su dobra, dugo drže. Preko hotela sam kupila kartu prema mjestu 90 km južnije, Ninh Binh. Bus je inače dio jednodnevnog izleta, ali ja uzimam samo prijevoz. Cijena je 8$, skupo, ali kolodvor je oko 6km udaljen od centra, treba doći do tamo sa prtljagom, znači taksi, na kraju sam odlučila da mi je ovako komotnije, pokupe me ispred hotela i vozim se kao vreća.
Dok se vozimo, promatram život uz cestu. U zaustavnoj traci autoputa prodaje se kruh, na otvorenom, nepokriven. Kuće su presmiješne, visoke i uske, tipično za sjeverni vijetnam, na jugu je to manje izraženo. To se toliko ne primjećuje u gradu, jer su nabijene jedna uz drugu, kao objekt za sebe izgledaju kao da će se svaki čas srušiti. I onda uočim najčudniju stvar ikad: grobove! Grobovi su razbacani duž polja, kilometrima, usred plantaža su, krave pasu po njima, voze se motorići. Pokušam fotkati, ali odsjaj od stakla i udaljenost pokvarili su sve. Evo makar mali dokaz:
Ujutro pada kiša, sve gore od goreg. Sad više ne možemo ni van. Pristajemo uz drugi brod, prebacujemo kanađanina, koji od tog trena nosi nadimak 'poor canadian guy' (jadan kanadski lik). Ma za razliku od 20$ za taj jedan dan, nema šanse da bi i jedan tren više ostala ovdje! Napeto iščekujemo iskrcavanje, slijedećih sat vremena prijevoz natrag. Imamo još i ručak u nekom restoranu, pa povratak u Hanoi. Moj prvotni plan je bio da se ne vraćam u Hanoi, već potražim autobus prema jugu, prema mjestu Ninh Binh, no nitko mi nije mogao potvrditi da je to moguće, pa sam odustala. Ionako izbjegavam dolazak nekamo u noći, tako da ću još jednu noć provesti u Hanoiu, i rano ujutro krenuti dalje.
Nakon ručka trpaju nas u mini bus, spojili su 3 grupe, očito nedostaje mjesta za sjesti. Jedno mjesto je na kotaču i nema se kamo s nogama, osim ako ste vijetnamac ne možete tamo sjediti. Ali to naš vodič i vozač ne shvaćaju, i počinje svađa. Uporno nas uvjeravaju da je to normalno mjesto i da ne kompliciramo.
To je valjda jedina stvar koja me na cijelom ovom putu izbacivala iz takta. Ophođenje turističkih djelatnika. Upravo je nevjerojatno kako jedan tako srdačan narod, čija su vrata uvijek otvorena u znak dobrdošlice, može imati tako bezobrazne i bahate turističke djelatnike. Jedno je što, kad krenete nikad ne znate gdje ćete završiti, jedno je ružno vrijeme, ali ovo izluđuje sve putnike redom. Moja preporuka je svakako izbjegavati bilo kakve organizirane prijevoze, ture i sl, iako je to nemoguće. Dobro su organizirani prijevozi privatnim kompanijama, tako da se ne isplati niti vremenski niti financijski ići javnim prijevozom. Tako da se jednostavno morate oboružati tolerancijom i strpljenjem...
Nakon svađe od pola sata, napokon smo ih uvjerili da je nemoguće tamo sjediti, i to nakon što smo vodiča natjerali da pokuša sjesti. Njega smo na kraju smjestili na stepenice i napokon krenuli. Svi smo bili nestrpljivi da što prije završi ovaj dio putovanja!
Iako sam se smrznula (odmrznula sam se tek par dana kasnije), iako nije toliko lijepo koliko sam očekivala, vjerojatno zbog svih okolnosti, svakako treba posjetiti ovaj dragulj! Sigurna sam da je u ljetno doba puno ljepše i sadržajnije, kupanje, sunčanje, sve je zeleno i boje pršte sa svih strana!Na kraju puta se pozdravljamo, svi osim meksikanca idu već večeras dalje, nas dva se dogovaramo za pivu. Moram oprati kosu a toliko je hladno da se ne usuđujem. Već sam imala namjeru otići u frizerski salon, ali na moju sreću, posudila sam fen u hotelu.
Prošetali smo gradom, pomučili se pronaći točenu pivu a da je u zatvorenom prostoru, i dok lagano pijuckamo, promet u gradu se ne stišava...
NINH BINH
Ujutro opet jaja za doručak, treba par dana da se prebacim na rižu ujutro, a i krećem na put, tko zna kada ću imati priliku jesti, jaja su dobra, dugo drže. Preko hotela sam kupila kartu prema mjestu 90 km južnije, Ninh Binh. Bus je inače dio jednodnevnog izleta, ali ja uzimam samo prijevoz. Cijena je 8$, skupo, ali kolodvor je oko 6km udaljen od centra, treba doći do tamo sa prtljagom, znači taksi, na kraju sam odlučila da mi je ovako komotnije, pokupe me ispred hotela i vozim se kao vreća.
Dok se vozimo, promatram život uz cestu. U zaustavnoj traci autoputa prodaje se kruh, na otvorenom, nepokriven. Kuće su presmiješne, visoke i uske, tipično za sjeverni vijetnam, na jugu je to manje izraženo. To se toliko ne primjećuje u gradu, jer su nabijene jedna uz drugu, kao objekt za sebe izgledaju kao da će se svaki čas srušiti. I onda uočim najčudniju stvar ikad: grobove! Grobovi su razbacani duž polja, kilometrima, usred plantaža su, krave pasu po njima, voze se motorići. Pokušam fotkati, ali odsjaj od stakla i udaljenost pokvarili su sve. Evo makar mali dokaz:
Ninh Binh je grad zanimljiv isključivo zbog svojih obližnjih prirodnih i povijesnih destinacija, Tam Coc, Hoa Lu, Van Long. Tam Coc i Van Long prirodni su rezervati, slični Ha Long zaljevu, samo što su na kopnu i leže na rijeci. Hoa Lu stara je prijestolnica Vijetnama, prije preseljenja u Hanoi.
Plan mi je bio provesti dva dana ovdje, iznajmiti bicikl i pedalirati do iznemoglosti.
Tu sam zamišljala onu sliku sa početka priče, i totalno sam se radovala ovom dijelu putovanja, čak najviše.
No, već na početku problemi, naravno. Iako su mi obećali da će me odvasti ravno u Ninh Binh, prvo idemo u Hoa Lu. Mogu se ja ljutiti koliko hoću, samo odgovara evo brzo ćemo, i nastavlja po svom. Hoa lu sam imala u planu vidjeti tek sutra, ali eto, ovdje u Vijetnamu nikad ne znate kako, kada i gdje ćete završiti. Mantram: opusti se, na godišnjem si, dan više ili manje, koga briga. Pomaže. Ionako ne mogu ništa učiniti.
Vodič mi uporno pokušava prodati izlet, sa ručkom, i već mi stvarno ide na živce. Još jedan primjer zašto izbjegavati bilo kakve organizirane privatnike.
Hoa Lu je bio glavni grad Vijetnama u razdoblju između 960. i 980. godine, ostalo je vrlo malo od originalne arhitekture. Vrijeme je sve hladnije i hladnije, tako da nema niti turista niti domaćih, sve djeluje vrlo pusto, i poprilično nezanimljivo. Moram priznati da mi je pomalo drago što sam ga vidjela ovako 'bezbolno' jer da sam morala pedalirati kilometrima do ovoga...pa ne bi bilo dobro.
Plan mi je bio provesti dva dana ovdje, iznajmiti bicikl i pedalirati do iznemoglosti.
Tu sam zamišljala onu sliku sa početka priče, i totalno sam se radovala ovom dijelu putovanja, čak najviše.
No, već na početku problemi, naravno. Iako su mi obećali da će me odvasti ravno u Ninh Binh, prvo idemo u Hoa Lu. Mogu se ja ljutiti koliko hoću, samo odgovara evo brzo ćemo, i nastavlja po svom. Hoa lu sam imala u planu vidjeti tek sutra, ali eto, ovdje u Vijetnamu nikad ne znate kako, kada i gdje ćete završiti. Mantram: opusti se, na godišnjem si, dan više ili manje, koga briga. Pomaže. Ionako ne mogu ništa učiniti.
Vodič mi uporno pokušava prodati izlet, sa ručkom, i već mi stvarno ide na živce. Još jedan primjer zašto izbjegavati bilo kakve organizirane privatnike.
Hoa Lu je bio glavni grad Vijetnama u razdoblju između 960. i 980. godine, ostalo je vrlo malo od originalne arhitekture. Vrijeme je sve hladnije i hladnije, tako da nema niti turista niti domaćih, sve djeluje vrlo pusto, i poprilično nezanimljivo. Moram priznati da mi je pomalo drago što sam ga vidjela ovako 'bezbolno' jer da sam morala pedalirati kilometrima do ovoga...pa ne bi bilo dobro.
Vodič mi i dalje pokušava prodati izlet, ali sad sam već stvarno ljuta i vičem na njega. Inače kažu da je potpuno neprihvatljivo vikati na nekoga, u njihovoj kulturi, jer 'izgube obraz', ali nikako drugačije ne prihvačaju razgovor. Trebalo mi je nešto vremena da shvatim kako sa njima treba čvrsto i odlučno, ne previše prijateljski (mislim na ovu organiziranu turističku ekipu), i uštedi se poprilično živaca, a ponekad i vremena.
Vozimo se po uskim seoskim cestama, navodno je ovo najljepši dio, ali budući da je zima, vegetacija je jadne boje i ne previše bujna, rižina polja još nisu niknula i zazelenila...Razočarana sam. Ovo je bio dio puta kojem sam se najviše radovala...Nije ovo baš najbolje razdoblje u godini za posjet, ali problem je što je Vijetnam tako dugačak, da su idealna razdoblja potpuno različita za sjever i jug, jer vladaju potpuno drugačiji vremenski uvjeti.Jesam već spomenula da sam razočarana?
Vodič je napokon shvatio da sam ljuta, i ostavlja me u gradu. Pojma nemam gdje sam, nemam kartu, ovo izgleda kao neka periferija, kamo da uopće krenem sa svom prtljagom. Iako smo nešto južnije i prognoza je bila puno povoljnija, jako je hladno i oblačno. Kiša samo što nije pala. Još mi samo to fali. Odlučim jednostavno krenuti, valjda ću naići na neku agenciju da vidim kakve su mi opcije. Ulazim u prvi hotel, imaju neke organizirane ture ali je već prekasno. Tek je podne, u ovom gradu stvarno nema ništa i ne znam što bi radila ostatak dana. Znam da postoji mogućnost iznajmiti motor, ali uz ovakav promet, nema šanse. Vjerojatno se može iznajmiti i vozač? Naravno da može. Sve se može. Kaže 30$ do Van Longa. Van Long je dalje nego Tam Coc, ali manje posjećen, nema raznih prodavača koji te navlače za ruku i pokušavaju prodati sve i svašta, čitala sam da su skloni ljudima pokvariti ugođaj. Tako da se odlučujem na Van Long. Hladno je za motor, ali ako mogu oni, mogu i ja. Imam zimsku jaknu, valjda će biti ok.
Ne pristajem na 30$, kažem 10$, ne pristaje on. Skupim stvari i idem, trči za mnom, i nekako se pogodimo za 15$. Ajde neka. Organizirane ture koštaju isto toliko, tu sam negdje. Idem pogledati vremensku prognozu, slijedeća 2 dana kiša i hladno, istog trena odlučujem još večeras otputovati prema jugu, u Hue. Znam da tamo isto kiša pada već danima, a prognoza kaže i dalje kiša. Ako nešto mrzim, to je kiša. Gledam prognozu dalje prema jugu, Hoi An, to je već 600 km južnije i vrijeme bi trebalo biti bolje.
Pada odluka: večeras idem za Hoi An. A tamo ću smisliti kako ću potrošiti 3 dana koje sam dobila...
Penjem se na motor, ovo će biti ludnica, sa njihovim načinom vožnje!
Usput idemo na željeznički kolodvor, kupiti kartu za noćni vlak. Kolodvor ima pauzu od sat vremena?! Osim toga ne vidim taj vlak na voznom redu.. Ostaje mi bus, ima fora sa Open tour sleeping bus ili spavajućim busom, kupi se karta u Ho Chi Minu ili Hanoiu, ima nekoliko gradova usput, i samo se dan ranije rezervira mjesto, i za 35$ proputuje cijeli Vijetnam. Trebali bi iz naši iz turističke zajednice malo otići i pogledati kako se privlače gosti...
Kupujem kartu za navečer u 10 sati, sjedam na motor i juriš prema Van Longu.
Ovo je stvarno jedinstveno iskustvo. Sad sam shvatila kako se vozi u Vijetnamu. Samo gledaš ravno. Ni lijevo ni desno ni iza. Samo ravno. Sačuvaj Bože da pogledaš kad se uključuješ u promet. Vjerojatno nikada ne bi krenuo.
Stvarno je hladno. Uf platila bi za kapuljaču, prste sam umotala u rukave, hlače u čarape, izgledam k'o idiot, ali toliko je hladno da sam spremna izgledat kako god treba.
Nakon 30-45 min stižemo. Zadnjih 5 min vozimo se uz rijeku, u pozadini šiljasti vrhovi planina i iste sekunde požalim što nisam sama, da mogu zastati gdje hoću. Ali predaleko je za bicikl, pa je ovo bio jedini način. Očekivala sam puno više ljudi, ali ispred mene je samo nekoliko turista, na ukrcaju u brod. Ulaznica je 60.000VND, uključen brod.
Fora je u vožnji drvenim brodovima koji su isključivo na vesla, tradicija je i ne zagađuje se okolina, plovi se mirnim kanalima, i osim zamaha vesla po vodi, čuju se još samo ptice kojih ima u izobilju. Priroda je uistinu prekrasna, opet mogu samo zamišljati koji je tek prizor u ljetno doba, koji bi gušt bio zavaliti se u čamčić i uživati u toplini i prizorima. Ovako, dok se tresem od hladnoće, na vjetru, jedino o čemu razmišljam je sunce, i smišljam kako se natjerati natrag na motor. Nemam izlaza na žalost, moram još i to preživjeti. Stalno nešto preživljavam a prošlo je tek 5 dana...
Vozimo se po uskim seoskim cestama, navodno je ovo najljepši dio, ali budući da je zima, vegetacija je jadne boje i ne previše bujna, rižina polja još nisu niknula i zazelenila...Razočarana sam. Ovo je bio dio puta kojem sam se najviše radovala...Nije ovo baš najbolje razdoblje u godini za posjet, ali problem je što je Vijetnam tako dugačak, da su idealna razdoblja potpuno različita za sjever i jug, jer vladaju potpuno drugačiji vremenski uvjeti.Jesam već spomenula da sam razočarana?
Vodič je napokon shvatio da sam ljuta, i ostavlja me u gradu. Pojma nemam gdje sam, nemam kartu, ovo izgleda kao neka periferija, kamo da uopće krenem sa svom prtljagom. Iako smo nešto južnije i prognoza je bila puno povoljnija, jako je hladno i oblačno. Kiša samo što nije pala. Još mi samo to fali. Odlučim jednostavno krenuti, valjda ću naići na neku agenciju da vidim kakve su mi opcije. Ulazim u prvi hotel, imaju neke organizirane ture ali je već prekasno. Tek je podne, u ovom gradu stvarno nema ništa i ne znam što bi radila ostatak dana. Znam da postoji mogućnost iznajmiti motor, ali uz ovakav promet, nema šanse. Vjerojatno se može iznajmiti i vozač? Naravno da može. Sve se može. Kaže 30$ do Van Longa. Van Long je dalje nego Tam Coc, ali manje posjećen, nema raznih prodavača koji te navlače za ruku i pokušavaju prodati sve i svašta, čitala sam da su skloni ljudima pokvariti ugođaj. Tako da se odlučujem na Van Long. Hladno je za motor, ali ako mogu oni, mogu i ja. Imam zimsku jaknu, valjda će biti ok.
Ne pristajem na 30$, kažem 10$, ne pristaje on. Skupim stvari i idem, trči za mnom, i nekako se pogodimo za 15$. Ajde neka. Organizirane ture koštaju isto toliko, tu sam negdje. Idem pogledati vremensku prognozu, slijedeća 2 dana kiša i hladno, istog trena odlučujem još večeras otputovati prema jugu, u Hue. Znam da tamo isto kiša pada već danima, a prognoza kaže i dalje kiša. Ako nešto mrzim, to je kiša. Gledam prognozu dalje prema jugu, Hoi An, to je već 600 km južnije i vrijeme bi trebalo biti bolje.
Pada odluka: večeras idem za Hoi An. A tamo ću smisliti kako ću potrošiti 3 dana koje sam dobila...
Penjem se na motor, ovo će biti ludnica, sa njihovim načinom vožnje!
Usput idemo na željeznički kolodvor, kupiti kartu za noćni vlak. Kolodvor ima pauzu od sat vremena?! Osim toga ne vidim taj vlak na voznom redu.. Ostaje mi bus, ima fora sa Open tour sleeping bus ili spavajućim busom, kupi se karta u Ho Chi Minu ili Hanoiu, ima nekoliko gradova usput, i samo se dan ranije rezervira mjesto, i za 35$ proputuje cijeli Vijetnam. Trebali bi iz naši iz turističke zajednice malo otići i pogledati kako se privlače gosti...
Kupujem kartu za navečer u 10 sati, sjedam na motor i juriš prema Van Longu.
Ovo je stvarno jedinstveno iskustvo. Sad sam shvatila kako se vozi u Vijetnamu. Samo gledaš ravno. Ni lijevo ni desno ni iza. Samo ravno. Sačuvaj Bože da pogledaš kad se uključuješ u promet. Vjerojatno nikada ne bi krenuo.
Stvarno je hladno. Uf platila bi za kapuljaču, prste sam umotala u rukave, hlače u čarape, izgledam k'o idiot, ali toliko je hladno da sam spremna izgledat kako god treba.
Nakon 30-45 min stižemo. Zadnjih 5 min vozimo se uz rijeku, u pozadini šiljasti vrhovi planina i iste sekunde požalim što nisam sama, da mogu zastati gdje hoću. Ali predaleko je za bicikl, pa je ovo bio jedini način. Očekivala sam puno više ljudi, ali ispred mene je samo nekoliko turista, na ukrcaju u brod. Ulaznica je 60.000VND, uključen brod.
Fora je u vožnji drvenim brodovima koji su isključivo na vesla, tradicija je i ne zagađuje se okolina, plovi se mirnim kanalima, i osim zamaha vesla po vodi, čuju se još samo ptice kojih ima u izobilju. Priroda je uistinu prekrasna, opet mogu samo zamišljati koji je tek prizor u ljetno doba, koji bi gušt bio zavaliti se u čamčić i uživati u toplini i prizorima. Ovako, dok se tresem od hladnoće, na vjetru, jedino o čemu razmišljam je sunce, i smišljam kako se natjerati natrag na motor. Nemam izlaza na žalost, moram još i to preživjeti. Stalno nešto preživljavam a prošlo je tek 5 dana...
Stižemo natrag u hotel, dala sam mu 100.000VND na ulazu u Van Long, moram mu platiti još ostatak. Govori on meni još. Ma šta još. Naravno da on ne priča engleski, osim da, ne, još i dvije-tri riječi. Vadi mobitel i piše mi koliko sam mu još dužna. Ja oduzimam. Nakon 10 minuta ne zna se tko je ljući, sukob eskalira, i sva sreća nailazi lik iz hotela sa kojim sam dogovarala vožnju, objašnjavam mu da me vozač hoće prevariti, pa onda njih dvojica započinju žučnu raspravu, sve gledam da li bi pobjegla ili ostala. Nakon 5 min vozač pokunjeno odlazi, a recepcioner se ispričava. Uopće se ne radi o tih nekoliko dolara, ali lagano sam umorna od silnih pokušaja da me 'opljačkaju'.
Nakrcam stvari na leđa i krećem prema hotelu iz kojeg ide bus. Ima oko 3km, nije baš za šetnjicu sa toliko stvari, ali imam i previše vremena, ionako ne znam što bi radila. Noć je već pala, grad je poprilično pust, sve je zatvoreno, nije neki poziv za turističku šetnju. Imam sve jaču želju otići odavde. Tražim neki restoran usput, ali ovdje nema čak niti uličnih prodavača. Uf baš nekakav čudan grad...U hotelu ima restoran, pa odlučujem tamo pojesti nešto i dočekati autobus.
Autobus stiže na vrijeme, na ulazu moram izuti tenisice, dobijem i vrećicu da ih spremim. Uzimaju mi torbu i bacaju ju negdje odotraga, kondukter mi pokazuje jedino preostalo mjesto, na katu. Da, na katu. To je autobus malo viši od normalnog, i ima tri reda sjedala/ležajeva, i dva reda po visini. Ležajevi izgledaju kao mali lijes, naslon se može namjestiti u sjedeći ili ležeći položaj, ima dekica i jastuk. Ali nema mjesta za stvari. Nema pretinca, mreže, ništa. Prisiljena sam staviti ruksak i tenisice kraj nogu, koje su ionako već sfrkane toliko da mi krv više ne cirkulira. Većina ljudi spava, neki gledaju film na notebooku, čitaju knjigu, slušaju muziku. Treba ubit' 16 sati vožnje. Udaljenost je oko 600 km, ali to ovdje traje vječno. Sve sreća ima wc, koji je začudo funkcionalan. Doduše, sa ovakvom vožnjom će to biti malo teže, ali wc je mali pa ne možeš daleko odletjeti. Namjestim se za spavanje, čak je i udobno, osim za noge, ali nisu sva mjesta takva, ima ih sa puno više prostora. Klima je upaljena valjda na 15, strašno je hladno, a dekica malena. Grije me jedino pomisao da ću uskoro biti na toplom! U svakom slučaju, bolje to nego sjediti u busu 16 sati. Mislim da bi trebali razmisliti o opciji vezanja, jer načinom na koji voze nije nemoguće odletjeti. A tek trubljenje!!! Ali poprilično sam umorna, pa uz malo više muke zaspim. Čini mi se da smo stali samo jednom, prespavala sam, kad sam se probudila bilo je već 10 ujutro, i stižemo u Hue. Pada kiša, prognoza je znači dobra, malo mi je žao što sam odlučila preskočiti taj kraljevski grad, ali imam osjećaj da ću popljesniviti od vlage i jednostavno moram na sunce.
Većina silazi ovdje, odjednom tjeraju i nas ostale, vika, strka, u sekundi sam morala pokupiti stvari i izaći van. Trpaju nas u drugi autobus, normalan, a možda nas voze na neko drugo mjesto na presjedanje? Nisam stigla na wc, pitam jel' bi mogao stati negdje, odgovara za 5 min. Ne moram ni reći da se tih 5 minuta pretvorilo u 2 i pol sata, čini mi se najduža u životu. Stajemo još nekoliko puta da ukrcamo putnike, a vidi moj stari poznanik Antartz, bask iz Ha Long hella. On isto ide za Hoi An, usput je pokupio još 5-6 ljudi, pa putuju skupa. Kaže da u Hue kiša pada već dva dana, i većinu vremena su proveli u hostelu. Sad mi je malo manje krivo, na vrijeme uistinu ne mogu utjecati...
Na posljednjem stajalištu ukrcavaju još ljudi iako je autobus već pun. četvero ljudi nema kamo sjesti. Odjednom dolazi čovjek sa 4 male plastične stolice i poslaže ih po prolazu, i posjedne ljude. Svi gledaju u čudu, ovako se još nitko nije vozio. Ovdje nema problema za kojeg se ne nađe rješenje.
Putem je već sve zelenije, bogata rižina polja, bilo bi lijepo tu izaći i samo hodati okolo. Prelazimo preko prijevoja, od kuda bi se trebao pružati impresivan pogled, no oblaci su skroz niski i ne vidi se ništa. Spuštamo se i sad već vidimo more, i bijele pješčane plaže. I sunce!!!!
Spontani pljesak, uzvici, svi su promrzli, u bijegu prema jugu i suncu.
Ustvari, ovo je trenutak u kojem sam odlučila promijeniti naziv ovom štivu, jer me potraga za suncem pratila sve do posljednjeg dana putovanja.
Napokon stajemo, mala kućica i restoran, jurimo na wc. Kakvo olakšanje, sad napokon mogu popiti nešto tekućine, nisam pila ništa od sinoć.
Dok ostali jedu, piju, puše, odlučim malo prošetati iza kuće. Vodi me nekakav put, i ono što sam ugledala je bilo prekrasno!! Plaža, borovi, čamci, totalno nestvarna boja mora... I na žalost, jako puno smeća...Izgleda da je struja takva i nosi svo smeće na ove obale...
Nakrcam stvari na leđa i krećem prema hotelu iz kojeg ide bus. Ima oko 3km, nije baš za šetnjicu sa toliko stvari, ali imam i previše vremena, ionako ne znam što bi radila. Noć je već pala, grad je poprilično pust, sve je zatvoreno, nije neki poziv za turističku šetnju. Imam sve jaču želju otići odavde. Tražim neki restoran usput, ali ovdje nema čak niti uličnih prodavača. Uf baš nekakav čudan grad...U hotelu ima restoran, pa odlučujem tamo pojesti nešto i dočekati autobus.
Autobus stiže na vrijeme, na ulazu moram izuti tenisice, dobijem i vrećicu da ih spremim. Uzimaju mi torbu i bacaju ju negdje odotraga, kondukter mi pokazuje jedino preostalo mjesto, na katu. Da, na katu. To je autobus malo viši od normalnog, i ima tri reda sjedala/ležajeva, i dva reda po visini. Ležajevi izgledaju kao mali lijes, naslon se može namjestiti u sjedeći ili ležeći položaj, ima dekica i jastuk. Ali nema mjesta za stvari. Nema pretinca, mreže, ništa. Prisiljena sam staviti ruksak i tenisice kraj nogu, koje su ionako već sfrkane toliko da mi krv više ne cirkulira. Većina ljudi spava, neki gledaju film na notebooku, čitaju knjigu, slušaju muziku. Treba ubit' 16 sati vožnje. Udaljenost je oko 600 km, ali to ovdje traje vječno. Sve sreća ima wc, koji je začudo funkcionalan. Doduše, sa ovakvom vožnjom će to biti malo teže, ali wc je mali pa ne možeš daleko odletjeti. Namjestim se za spavanje, čak je i udobno, osim za noge, ali nisu sva mjesta takva, ima ih sa puno više prostora. Klima je upaljena valjda na 15, strašno je hladno, a dekica malena. Grije me jedino pomisao da ću uskoro biti na toplom! U svakom slučaju, bolje to nego sjediti u busu 16 sati. Mislim da bi trebali razmisliti o opciji vezanja, jer načinom na koji voze nije nemoguće odletjeti. A tek trubljenje!!! Ali poprilično sam umorna, pa uz malo više muke zaspim. Čini mi se da smo stali samo jednom, prespavala sam, kad sam se probudila bilo je već 10 ujutro, i stižemo u Hue. Pada kiša, prognoza je znači dobra, malo mi je žao što sam odlučila preskočiti taj kraljevski grad, ali imam osjećaj da ću popljesniviti od vlage i jednostavno moram na sunce.
Većina silazi ovdje, odjednom tjeraju i nas ostale, vika, strka, u sekundi sam morala pokupiti stvari i izaći van. Trpaju nas u drugi autobus, normalan, a možda nas voze na neko drugo mjesto na presjedanje? Nisam stigla na wc, pitam jel' bi mogao stati negdje, odgovara za 5 min. Ne moram ni reći da se tih 5 minuta pretvorilo u 2 i pol sata, čini mi se najduža u životu. Stajemo još nekoliko puta da ukrcamo putnike, a vidi moj stari poznanik Antartz, bask iz Ha Long hella. On isto ide za Hoi An, usput je pokupio još 5-6 ljudi, pa putuju skupa. Kaže da u Hue kiša pada već dva dana, i većinu vremena su proveli u hostelu. Sad mi je malo manje krivo, na vrijeme uistinu ne mogu utjecati...
Na posljednjem stajalištu ukrcavaju još ljudi iako je autobus već pun. četvero ljudi nema kamo sjesti. Odjednom dolazi čovjek sa 4 male plastične stolice i poslaže ih po prolazu, i posjedne ljude. Svi gledaju u čudu, ovako se još nitko nije vozio. Ovdje nema problema za kojeg se ne nađe rješenje.
Putem je već sve zelenije, bogata rižina polja, bilo bi lijepo tu izaći i samo hodati okolo. Prelazimo preko prijevoja, od kuda bi se trebao pružati impresivan pogled, no oblaci su skroz niski i ne vidi se ništa. Spuštamo se i sad već vidimo more, i bijele pješčane plaže. I sunce!!!!
Spontani pljesak, uzvici, svi su promrzli, u bijegu prema jugu i suncu.
Ustvari, ovo je trenutak u kojem sam odlučila promijeniti naziv ovom štivu, jer me potraga za suncem pratila sve do posljednjeg dana putovanja.
Napokon stajemo, mala kućica i restoran, jurimo na wc. Kakvo olakšanje, sad napokon mogu popiti nešto tekućine, nisam pila ništa od sinoć.
Dok ostali jedu, piju, puše, odlučim malo prošetati iza kuće. Vodi me nekakav put, i ono što sam ugledala je bilo prekrasno!! Plaža, borovi, čamci, totalno nestvarna boja mora... I na žalost, jako puno smeća...Izgleda da je struja takva i nosi svo smeće na ove obale...
HOI AN
Napokon stižemo u Hoi An, nakon skoro 17. sati vožnje. Već na stanici nas čekaju 'lešinari' koji nude smještaj, ponekad su dosta agresivni, pa se neka žena posvađala sa jednim od njih, jer joj je uzeo torbu. Nas je 8 u grupi i odlučimo napraviti đir i pokušati naći što jeftiniji smještaj. Oni spavaju u dvokrevetnim i trokrevetnim sobama, što ih izađe stvarno mizerno, 2-3$ noćenje. Ja uvijek spavam u jednokrevetnoj, obavezno sa kupaonom, pa mene to zadovoljstvo izađe nešto skuplje, 8-10$.
Jaknu sam strpala u torbu, moram skinuti i trenirku i napokon sam u majici kratkih rukava!! Kakva divota!! Došli smo do centra, pitali na nekoliko mjesta, uglavnom je sve popunjeno. Puno nas je i teško se dogovaramo, i budući ja ionako uzimam jednokrevetnu, odlučim napustiti ovo društvance i krenuti sama u potjeru. Nalazim sobu 5 min od centra, klima, satelitska tv, ustvari dvokrevetna, 8$. Super, tako sam i planirala!
Spuštam stvari i idem u obilazak, koliko znam gradić nije prevelik i može ga se za čas prehodati.
Hoi An grad je sa najdužom trgovačkom povijesti u Vijetnamu, koja seže još u 1. stoljeće. Trgovali su tu kinezi, nizozemci, francuzi, japanci...Njegova trgovačka važnost naglo je prekinuta krajem 18. stoljeća kada je ondašnji vladar Thy Son u zahvalu za pomoć u građanskom ratu, francuzima dao ekskluzivno pravo trgovanja u obližnjem Da Nangu. Hoi An pao je u zaborav, dok u 20. stoljeću nije postao grad omiljen turistima, a njegovu ljepotu i povijesnu važnost prepoznao je i Unesco.
Najzanimljivi je stari dio grada, vrlo male površine, ali prekrasnih ulica, sa preko 800 starih drvenih zgrada, prepun dućana, restorana, uličnih prodavača. Hoi An poznat je i kao grad svile, tu su na stotine krojača koji su u stanju za jedan dan sašiti odijela, kapute, haljine po mjeri, po niskim cijenama. Na izboru su stotine modela i boja. Na žalost, mene čeka još dobar komad puta i nemam mjesta za ništa. Zalijepila sam se za crveni vuneni kaputić, po mjeri bi koštao 50$, ali jednostavno ne znam kamo da ga uguram.
Što je ustvari vrlo čudno, obzirom da sam od kuće ponijela hrpu stare odjeće, koju nakon nošenja jednostavno bacim. Ali nekako mi je torba sve veća i veća, i sad već jedva uguram sve u nju.
Na jednom od info punktova se kupuje karta, oko 100.000VND, sa kojom se može ući u mnogobrojne povijesne kuće.
Prije puta sam se dvoumila oko posjete Hoi Anu, ali već sa prvim koracima po starom gradu ta sumnja iščezava u potpunosti. Iako skroz turistički, u njemu je još uvijek sve gotovo netaknuto, stanovnici žive kao da nisu svjesni tolike pažnje, cijene su skroz prihvatljive. Leži na rijeci, isprepleten kanalima, otocima i poluotocima, povezan mostovima. Već je kasno popodne, pa ću danas samo malo lutati bez cilja, večerati i na spavanje. Zaželjela sam se kreveta...Ma grad ima takav šarm da me kupio na prvu. A ima i još jedan veliku plus: lijepo vrijeme :).
Za sutra planiram uzeti bicikl i otići na plažu. Hoi An leži samo nekoliko kilometara od obale Južnokineskog mora, prehladno je za kupanje, ali svejedno sam se zaželjela makar samo vidjeti more.
Jutro sviće prekrasno, sunčano i toplo, napokon oblačim kratke rukave i krećem. Najam bicikla za cijeli dan košta 1,5$, gdje god mogu ga koristim, lakše je prijeći veće udaljenosti nego pješice, ili pak javnim prijevozom (za koji nisam uopće sigurna da postoji u Hoi Anu).
Pravac plaža.
Vožnja je dosta izazovna, jure motori na sve strane, popravljaju se ceste, svi trube. Uzimam svoj pravac i jednostavno ignoriram sve ostalo, to je čini se jedini način za opstanak na cestama Vijetnama.
Prije plaže ima mali parking za bicikle i motore, zabranjeni su na plaži, ostavljam bicikl, mislim da se plaća 5000VND.
Palme, pijesak, neizbježni trgovci...jedva čekam umočiti noge u more! To je produžetak nadaleko poznate China beach, Kineske plaže koja se nalazi u Da Nangu, pa onda tehnički mogu reći da sam točala noge na kineskoj plaži, zar ne?
Pijesak je prekrasan, čisto je, bar na prvu, iako statistike kažu da je Južnokinesko more jedno od najzagađenijih na svijetu. Valovi su visoki, more mi se čini hladno, iako se nakon nekog vremena prilagođavam. Svega nekoliko ljudi se kupa, još je prehladno. Prošetala sam 500injak metara uz plažu, nižu se mali i lijepi bungalovi, za sada nema još traga velikim hotelskim kompleksima, sumnjam da će tako još dugo ostati, budući da je
Da Nang već poprilično natrpan i uskoro će se tražiti novi prostor.
Jutro sviće prekrasno, sunčano i toplo, napokon oblačim kratke rukave i krećem. Najam bicikla za cijeli dan košta 1,5$, gdje god mogu ga koristim, lakše je prijeći veće udaljenosti nego pješice, ili pak javnim prijevozom (za koji nisam uopće sigurna da postoji u Hoi Anu).
Pravac plaža.
Vožnja je dosta izazovna, jure motori na sve strane, popravljaju se ceste, svi trube. Uzimam svoj pravac i jednostavno ignoriram sve ostalo, to je čini se jedini način za opstanak na cestama Vijetnama.
Prije plaže ima mali parking za bicikle i motore, zabranjeni su na plaži, ostavljam bicikl, mislim da se plaća 5000VND.
Palme, pijesak, neizbježni trgovci...jedva čekam umočiti noge u more! To je produžetak nadaleko poznate China beach, Kineske plaže koja se nalazi u Da Nangu, pa onda tehnički mogu reći da sam točala noge na kineskoj plaži, zar ne?
Pijesak je prekrasan, čisto je, bar na prvu, iako statistike kažu da je Južnokinesko more jedno od najzagađenijih na svijetu. Valovi su visoki, more mi se čini hladno, iako se nakon nekog vremena prilagođavam. Svega nekoliko ljudi se kupa, još je prehladno. Prošetala sam 500injak metara uz plažu, nižu se mali i lijepi bungalovi, za sada nema još traga velikim hotelskim kompleksima, sumnjam da će tako još dugo ostati, budući da je
Da Nang već poprilično natrpan i uskoro će se tražiti novi prostor.
Mislim da ću malo odrijemati na suncu. Ne stavljam čak niti slušalice, zvuk valova je puno ljepši. Mirno je jer nema puno ljudi, nije još sezona kupanja i rijetki odluče doći na plažu. Naravno, opet sam pocrvenila. Kako zavara ovo sunce, kao nije jako, nije niti vruće, a ipak...No, nema veze, malo boje u sred zime neće škoditi...
U jednom od restorana ručam, standardna borba sa štapićima ali napredujem, sve brže i brže uspijem završiti obrok.
Na putu natrag gledam kako seljak ore zemlju, na starinski način, i odlučujem skrenuti sa ceste, nekamo u polje, u potrazi za rižinim poljima. Imam sreće i nekoliko ljudi obrađuje zemlju. Ostavljam bicikl i krećem dalje pješice (nemam lokot, valjda ga nitko neće ukrasti), jer je neravno i mokro, sve je u blatu. Nisam ni ja baš obučena za blato, ali ne želim propustiti priliku da napravim jednu potpuno klišej fotku: šeširići u rižinom polju! Usput nailazim na fenomen groblja u polju.
Šteta što nema više ljudi...
U jednom od restorana ručam, standardna borba sa štapićima ali napredujem, sve brže i brže uspijem završiti obrok.
Na putu natrag gledam kako seljak ore zemlju, na starinski način, i odlučujem skrenuti sa ceste, nekamo u polje, u potrazi za rižinim poljima. Imam sreće i nekoliko ljudi obrađuje zemlju. Ostavljam bicikl i krećem dalje pješice (nemam lokot, valjda ga nitko neće ukrasti), jer je neravno i mokro, sve je u blatu. Nisam ni ja baš obučena za blato, ali ne želim propustiti priliku da napravim jednu potpuno klišej fotku: šeširići u rižinom polju! Usput nailazim na fenomen groblja u polju.
Šteta što nema više ljudi...
Baš je super ovako, bez žurbe, obilaziti mjesto. Malo sjednem pa odmorim, tu i tamo sa nekim popričam, pa malo pedaliram...Laganom vožnjom vraćam se u grad, već je kasno popodne, pitam se kamo je otišao dan. Nema veze, ionako imam par dana viška...
Zaželjela sam se junk hrane, moram pojesti neki hamburger i pomfrit, jednostavno moram, fali mi masti u organizmu. Blizu hotela nalazim mali restoran, stvarno odličan hamburger, ne bi to očekivala u Vijetnamu. 'Zapadnjačka' hrana je malo skuplja, plaćam oko 100.000 VND, ali nema veze, vrijedilo je.
Dižem se rano ujutro, idem na izlet u My Son, ruševine u okolici grada. Izlet sa ručkom košta 6$. Vrijeme je danas ružno, oblačno i vjetrovito, valjda neće kiša.
My Son niz je hinduističkih hramova, izgrađenih između 4. i 14. stoljeća, posvećenih bogu Shiva. Udolina sa preko 70 hramova bila je poprište mnogih ceremonijalnih aktivnosti ondašnjih vladara, te groblje za kraljevstvo i nacionalne junake. Najvažniji je hinduistički kompleks u sjeveroistočnoj Aziji, i od 1999. je pod zaštitom UNESCO.
Na žalost, većina toga uništena je u samo tjedan dana u američkom bombardiranju...
Ruševine leže u dolini, između dvije planine, zeleno je i vlažno, bujne vegetacije. Čini se dosta zaraslo, možda to tako mora biti ili iz nekog razloga ne mogu čistiti. Vodič je super, za promjenu, izuzetno ljubazan, ali ne razumijem ništa, tako da odustajem i sama istražujem. U jednom momentu nas okupi i uputi na 200 metara udaljen kompleks, objasni nam kako da se vratimo kroz šumu do autobusa i kaže da on mora ići odspavati. I ode. A taman sam pomislila evo jedan normalan vodič :).
Malo još bauljam po šumi, nema se previše šta za raditi, počinje kiša pa krećem prema busu. Ukrcavamo se ali fali dvoje ljudi. Slijedećih 20 minuta smo ih čekali, ja bi ih, standardno, vjerojatno ostavila.
Zaželjela sam se junk hrane, moram pojesti neki hamburger i pomfrit, jednostavno moram, fali mi masti u organizmu. Blizu hotela nalazim mali restoran, stvarno odličan hamburger, ne bi to očekivala u Vijetnamu. 'Zapadnjačka' hrana je malo skuplja, plaćam oko 100.000 VND, ali nema veze, vrijedilo je.
Dižem se rano ujutro, idem na izlet u My Son, ruševine u okolici grada. Izlet sa ručkom košta 6$. Vrijeme je danas ružno, oblačno i vjetrovito, valjda neće kiša.
My Son niz je hinduističkih hramova, izgrađenih između 4. i 14. stoljeća, posvećenih bogu Shiva. Udolina sa preko 70 hramova bila je poprište mnogih ceremonijalnih aktivnosti ondašnjih vladara, te groblje za kraljevstvo i nacionalne junake. Najvažniji je hinduistički kompleks u sjeveroistočnoj Aziji, i od 1999. je pod zaštitom UNESCO.
Na žalost, većina toga uništena je u samo tjedan dana u američkom bombardiranju...
Ruševine leže u dolini, između dvije planine, zeleno je i vlažno, bujne vegetacije. Čini se dosta zaraslo, možda to tako mora biti ili iz nekog razloga ne mogu čistiti. Vodič je super, za promjenu, izuzetno ljubazan, ali ne razumijem ništa, tako da odustajem i sama istražujem. U jednom momentu nas okupi i uputi na 200 metara udaljen kompleks, objasni nam kako da se vratimo kroz šumu do autobusa i kaže da on mora ići odspavati. I ode. A taman sam pomislila evo jedan normalan vodič :).
Malo još bauljam po šumi, nema se previše šta za raditi, počinje kiša pa krećem prema busu. Ukrcavamo se ali fali dvoje ljudi. Slijedećih 20 minuta smo ih čekali, ja bi ih, standardno, vjerojatno ostavila.
Dalje u planu je vožnja rijekom do Hoi Ana, usput bi trebali stati u selu u kojem proizvode keramiku. Ukrcali su nas u brod, drven i star, valjda će izdržati. Otvoren je sa svih strana, kiša pada sve jače, a ni vjetar nije ugodan. Temperatura je oko 10 C, svi smo se stisli k'o pokisle kokoši i zahvalno uzdahnemo kada nam saopće da idemo ravno natrag u Hoi An. Sa brazilkom Mariom smišljam što bi mogle raditi ostatak dana. Ona isto putuje sama, ali je na putu već dva mjeseca i vuče neka poznanstva iz Tajlanda, Kambodže i Laosa, pa pita da li želim sa njima van navečer. Pristajem, javiti će mi mailom kada i gdje. Većina putnika opremljena je mobitelima sa wirelless pristupom internetu, pa lako komuniciraju. Ja nisam jedna od njih, i moram tražiti kompjuter.
Na brodu nam je poslužen ručak, nije najbolji na svijetu ali ok. Vožnja rijekom traje i traje, mislim da oko sat i pol, nikad kraja. Napokon pristajemo u Hoi An, prvo kupujem kišnu kabanicu jer sad već pljušti.
Mrzim kišu. Mrzim kišu.
Šta čovjek može raditi dok pljušti kiša?
Spavati.
Dobro će mi doći malo odmora. Iako ništa od ovoga nije previše naporno, ipak je cijeli dan neko pokretno stanje, uvijek u žurbi da se vidi što više.
Palim tv, navukla sam se na kuharski show 'Masterchef', ali u juniorskoj verziji. Klinci od 8 do 12 godina kuhaju da ne možeš vjerovati, a jedva mogu do kuhinjskog pulta.
Budim se u 7 navečer, idem provjeriti mail, vani još uvijek kiša i vjetar. Na mailu nema ničeg, odoh natrag na spavanje. Ujutro ionako rano buđenje, u 4.30, jer idem na foto turu, naravno ako prestane kiša. Probudila sam se, vani je mrkli mrak, izlazim iz sobe a kad ono iza recepcije krevet i netko spava. Hm. Ustvari to i nije tako čudno, od dnevne sobe naprave parkiralište (zavezu auto ako ga imaju, ako ne, sve motore i bicikle), kuhinju, spavaću...sve što treba. Šuljam se da ne probudim tog nekog, ali ne mogu van. Zaključano lokotom. Ali ionako je vani nevrijeme, kiša i vjetar, što znači da se tura otkazuje. Šteta, tome sam se baš radovala već dugo...
Natrag na spavanje.
Ostaje mi još ovaj dan u Hoi Anu, navečer ću busom prema Nha Trangu. Tamo nisam planirala, ali obzirom da sam preskočila Hue, ubacila sam Nha Trang. Mislim da u njemu nema baš ničeg, tipično turističko mjesto, nadam se samo suncu i kupanju.
Danas ću obići tržnicu kojom sam samo proletjela do sada, otići na jedan od otočića koji su mostom povezani sa gradom, Japanski most...
Tržnica je pravo iskušenje za sva osjetila, češće u negativnom nego pozitivnom smislu, ima tu svega, od igle do konca, nudi se i masaža, čupanje obrva koncem, manikura... Puno stvari se prodaje po podu, uključujući meso i ribu, a gužva je tolika da se jedva probijam. Računala sam napraviti nekoliko dobrih i zanimljivih fotki ovdje, ali me muči taj vječni problem, nikako da se naviknem fotkati ljude iz bliza. Tako da još uvijek ima dosta fotki opaljenih naslijepo...A valjda je to stvar navike, valjda se i taj sram pobjeđuje sa praksom..
Na brodu nam je poslužen ručak, nije najbolji na svijetu ali ok. Vožnja rijekom traje i traje, mislim da oko sat i pol, nikad kraja. Napokon pristajemo u Hoi An, prvo kupujem kišnu kabanicu jer sad već pljušti.
Mrzim kišu. Mrzim kišu.
Šta čovjek može raditi dok pljušti kiša?
Spavati.
Dobro će mi doći malo odmora. Iako ništa od ovoga nije previše naporno, ipak je cijeli dan neko pokretno stanje, uvijek u žurbi da se vidi što više.
Palim tv, navukla sam se na kuharski show 'Masterchef', ali u juniorskoj verziji. Klinci od 8 do 12 godina kuhaju da ne možeš vjerovati, a jedva mogu do kuhinjskog pulta.
Budim se u 7 navečer, idem provjeriti mail, vani još uvijek kiša i vjetar. Na mailu nema ničeg, odoh natrag na spavanje. Ujutro ionako rano buđenje, u 4.30, jer idem na foto turu, naravno ako prestane kiša. Probudila sam se, vani je mrkli mrak, izlazim iz sobe a kad ono iza recepcije krevet i netko spava. Hm. Ustvari to i nije tako čudno, od dnevne sobe naprave parkiralište (zavezu auto ako ga imaju, ako ne, sve motore i bicikle), kuhinju, spavaću...sve što treba. Šuljam se da ne probudim tog nekog, ali ne mogu van. Zaključano lokotom. Ali ionako je vani nevrijeme, kiša i vjetar, što znači da se tura otkazuje. Šteta, tome sam se baš radovala već dugo...
Natrag na spavanje.
Ostaje mi još ovaj dan u Hoi Anu, navečer ću busom prema Nha Trangu. Tamo nisam planirala, ali obzirom da sam preskočila Hue, ubacila sam Nha Trang. Mislim da u njemu nema baš ničeg, tipično turističko mjesto, nadam se samo suncu i kupanju.
Danas ću obići tržnicu kojom sam samo proletjela do sada, otići na jedan od otočića koji su mostom povezani sa gradom, Japanski most...
Tržnica je pravo iskušenje za sva osjetila, češće u negativnom nego pozitivnom smislu, ima tu svega, od igle do konca, nudi se i masaža, čupanje obrva koncem, manikura... Puno stvari se prodaje po podu, uključujući meso i ribu, a gužva je tolika da se jedva probijam. Računala sam napraviti nekoliko dobrih i zanimljivih fotki ovdje, ali me muči taj vječni problem, nikako da se naviknem fotkati ljude iz bliza. Tako da još uvijek ima dosta fotki opaljenih naslijepo...A valjda je to stvar navike, valjda se i taj sram pobjeđuje sa praksom..
Još malo lutanja po gradu, ljudi su uistinu prijazni i srdačni, uvijek isto pitanje 'Davor Suker'? Da li da čovjeku budemo zahvalni, ili pak žalosni što je to jedino po čemu nas prepoznaju?!
Bliži se kineska i vijetnamska nova godina, katolička je već proslavljena, sve je okićeno, puno lampiona..
Bliži se kineska i vijetnamska nova godina, katolička je već proslavljena, sve je okićeno, puno lampiona..
Vraćam se u hotel dočekati autobus, večeram, stiže na vrijeme. Još jedno ukrcavanje, izuvanje, ovaj puta me dopao ležaj u sredini na podu, krećemo..
Ne samo što me dopao ležaj na podu, dopao me i autobus bez wca. Što je najgora noćna mora na svijetu. Mislim stvarno, dovoljno je ludo voziti se 600 km 16 sati, ali obuvati i izuvati se svaki čas, preskakati preko kofera i torbi jer stoje u prolazu između sjedala, trpiti klimu na 15 stupnjeva, vijetnamsku muziku do daske, e to već graniči sa zdravim razumom. Još kad tome dodamo vozača koji je utjelovljenje Takuma Sate, u autobusnoj verziji naravno, cijelu jednu obitelj (vozačevu ili kondukterovu?!) u piđamama, vazu sa cvijećem na kontrolnoj tabli autobusa, i konduktera kako se zavalio na podu između dva putnika, e onda već imamo pomaknuti film u stilu Tima Burtona.
Spavanje je nemoguće, zahvaljujući brzini kojom vozač ulazi u zavoje, neprekidnom trubljenju i niskoj temperaturi, zbog koje svi u autobusu protestiraju, ali bez ikakve posljedice. Nakon 3 sata vožnje bez stajanja, ameri ispred mene pitaju vozača da stane na wc. Odriješito ne. Nakon 15 minuta pokušava drugi, ovaj puta je vozač već lagano isprovociran i ljut, i na rubu galame viče: no wc!! no wc!! Nakon još 15 minuta, pokušavam ja, i dobijem urlik u lice: noooooooo wc!! Kladim se da je reinkarnirani Adolf zarobljen u vijetnamskom tijelu.
Brže bolje bježim natrag na sjedalo, tko zna kakav je kad poludi, a i ne mogu više stajati, jer mi je jako sila. U čudu se pogledavamo, preračunavamo koliko kilometara može prijeći bez da natanka gorivo, i zaključujemo da nam je to jedina nada.
Napokon, staje na benzinskoj, a moja bilješka (jedna od rijetkih) u mobitelu glasi, prepisujem doslovno: koliko malo čovjeku treba da bude sretan: ugašena klima, čučavac i muzika iz 80.-ih.
Benzinska je treštala od Chery Chery Lady, by Modern Talking, a ja sam se osjećala kao da bi mogla i na kraj svijeta!!
NHA TRANG
U 6 ujutro stižemo na odredište, Nha Trang, turističko središte, već pri ulasku u grad sam vidjela nekoliko zanimljivih mjesta za obići, ne tako turističkih. Ribarski brodovi, zaljev, a i plaža je tu. Kilometri pješčane plaže, i iako je rano ujutro, puno vijetnamaca je već na ulici, šeta, trči ili jednostavno sjedi i uživa.
Ali prije svega treba spakirati jaknu i gornji dio trenirke, jer je definitivno pretoplo za njih. I pronaći smještaj naravno. Na izlasku iz busa opsjednuti smo sa raznim ponudama, kategorički odbijam i krećem u šetnju. No, nakrcana sa dva ruksaka i nije neka šetnja... Imam preporuku za guesthouse, za 6$, sa telkom i klimom, što ne zvuči loše.
Na žalost, tamo nema mjesta ali isti vlasnik ima još jedan gh, za 8$ soba. U samom centru, ima sve u sobi, umorna sam, pristajem.
Brzo izlazim van, naravno u potrazi za malo sunca, kupujem sendvič i pravac plaža. Imam i badić na sebi, možda mi se posreći i ugrije dovoljno za sunčanje. U planu mi je ostati tri dana, dobro se naspavati i odmoriti prije odlaska u deltu Mekonga.
Nisam imala sreće, nije bilo dovoljno toplo za sunčanje, uz to je puhao i orkan, pa sam odlučila prošetati plažom, i umočiti noge malo u more.
Valovi su preveliki!!! Kao mali seljo sam gledala u njih, skupa sa kinezom koji je pričao samo kineski i uporno razgovarao sa mnom, očito vezano uz valove, jer je imao potfrknute nogavice i bio zaliven gotovo do vrata. Val je toliko velik i jak, da te bez problema može baciti u more, u dubini do koljena. Uz to, svaki puta kad se povuče, noge ostanu u pijesku, opet skoro do koljena. Zeznuta igra, moram priznati.
Ali šetnja savršena. Nije još sezona, nema ljudi osim pokojeg prodavača, plaža je skoro pusta, barovi zatvoreni, samo se čuje šum valova...Baš ono što mi je trebalo!
Malo spavanja, malo čitanja - imam zalihu knjiga, u Hoi Anu sam kupila 'original zapakiranu' knjigu za 3$, koja je naravno fotokopirana, a prva stranica je fotografirana!!! - i došlo je večer i vrijeme da potražim nešto za jelo.
Kako već danima jedem rižu i nudlse, zamirišala mi je pizza. Neki bi rekli da je svetogrđe jesti pizzu u Vijetnamu, ali koliko god volim lokalnu kuhinju, brzo se zaželim i nekih drugih stvari. Skroz lijep lokal, 'talijanska kuhinja', pijem koktel i slušam Beatlse, vrlo brzo bi mogla zaboraviti gdje sam da nije uličnih prodavača koji u ponudi imaju od igle do slona.
A pizza! Pizza je bila ODLIČNA! Ne zato što sam ja bila gladna pizze, već svježe cherry rajčice, mozzarela, prefino tijesto...Mljac!
Nakon večere sam još malo prohodala centrom, skoro ništa ne odaje da sam u Vijetnamu, barovi, restorani, sve izgleda kao da sam u bilo kojem europskom gradu.
Imam satelitsku telku pa ću malo baciti oko prije spavanja. Moram provjeriti što se dešava u Junior Master Chefu.
Mislila sam da ću duže odspavati ali u 8 sam već na nogama. Rezervirala sam bicikl još prethodni dan, i krećem u obilazak.
Kako sam već napomenula, Nha Trang je turističko središte Vijetnama, smatraju ga jednim od najljepših zaljeva na svijetu, obližnji otoci su odlični za ronjenje. No kako vrijeme nije baš pogodno, odlučila sam preskočiti izlet na otoke. Tako da krećem prema mostu i marini, gdje sam jučer vidjela zanimljive brodove, nadam se da ću naći i malo lokalnog života. Uz put promatram hotele, sve veliki i poznati lanci, u izgradnji ih je još mnogo, previše. To definitivno nije turizam koji se meni sviđa, puno više su mi odgovarali krajolici Hoi Ana...iz kojeg me potjerala kiša...
Prešla sam preko mosta odakle se pruža pogled na drugu stranu grada, na obalu prepunu brodova. Za razliku od glavne plaže, na ovoj nema valova, ali je puna smeća i prljavštine, pretpostavljam da uopće ne služi za kupanje, već kao sidrište ribarskih brodica. Na plaži ugledam i okrugli čamac od trstike, nadala sam se da će ih biti još, da će se netko voziti njime, jer su vrlo neobični, ali nisam imala sreće.
Ne samo što me dopao ležaj na podu, dopao me i autobus bez wca. Što je najgora noćna mora na svijetu. Mislim stvarno, dovoljno je ludo voziti se 600 km 16 sati, ali obuvati i izuvati se svaki čas, preskakati preko kofera i torbi jer stoje u prolazu između sjedala, trpiti klimu na 15 stupnjeva, vijetnamsku muziku do daske, e to već graniči sa zdravim razumom. Još kad tome dodamo vozača koji je utjelovljenje Takuma Sate, u autobusnoj verziji naravno, cijelu jednu obitelj (vozačevu ili kondukterovu?!) u piđamama, vazu sa cvijećem na kontrolnoj tabli autobusa, i konduktera kako se zavalio na podu između dva putnika, e onda već imamo pomaknuti film u stilu Tima Burtona.
Spavanje je nemoguće, zahvaljujući brzini kojom vozač ulazi u zavoje, neprekidnom trubljenju i niskoj temperaturi, zbog koje svi u autobusu protestiraju, ali bez ikakve posljedice. Nakon 3 sata vožnje bez stajanja, ameri ispred mene pitaju vozača da stane na wc. Odriješito ne. Nakon 15 minuta pokušava drugi, ovaj puta je vozač već lagano isprovociran i ljut, i na rubu galame viče: no wc!! no wc!! Nakon još 15 minuta, pokušavam ja, i dobijem urlik u lice: noooooooo wc!! Kladim se da je reinkarnirani Adolf zarobljen u vijetnamskom tijelu.
Brže bolje bježim natrag na sjedalo, tko zna kakav je kad poludi, a i ne mogu više stajati, jer mi je jako sila. U čudu se pogledavamo, preračunavamo koliko kilometara može prijeći bez da natanka gorivo, i zaključujemo da nam je to jedina nada.
Napokon, staje na benzinskoj, a moja bilješka (jedna od rijetkih) u mobitelu glasi, prepisujem doslovno: koliko malo čovjeku treba da bude sretan: ugašena klima, čučavac i muzika iz 80.-ih.
Benzinska je treštala od Chery Chery Lady, by Modern Talking, a ja sam se osjećala kao da bi mogla i na kraj svijeta!!
NHA TRANG
U 6 ujutro stižemo na odredište, Nha Trang, turističko središte, već pri ulasku u grad sam vidjela nekoliko zanimljivih mjesta za obići, ne tako turističkih. Ribarski brodovi, zaljev, a i plaža je tu. Kilometri pješčane plaže, i iako je rano ujutro, puno vijetnamaca je već na ulici, šeta, trči ili jednostavno sjedi i uživa.
Ali prije svega treba spakirati jaknu i gornji dio trenirke, jer je definitivno pretoplo za njih. I pronaći smještaj naravno. Na izlasku iz busa opsjednuti smo sa raznim ponudama, kategorički odbijam i krećem u šetnju. No, nakrcana sa dva ruksaka i nije neka šetnja... Imam preporuku za guesthouse, za 6$, sa telkom i klimom, što ne zvuči loše.
Na žalost, tamo nema mjesta ali isti vlasnik ima još jedan gh, za 8$ soba. U samom centru, ima sve u sobi, umorna sam, pristajem.
Brzo izlazim van, naravno u potrazi za malo sunca, kupujem sendvič i pravac plaža. Imam i badić na sebi, možda mi se posreći i ugrije dovoljno za sunčanje. U planu mi je ostati tri dana, dobro se naspavati i odmoriti prije odlaska u deltu Mekonga.
Nisam imala sreće, nije bilo dovoljno toplo za sunčanje, uz to je puhao i orkan, pa sam odlučila prošetati plažom, i umočiti noge malo u more.
Valovi su preveliki!!! Kao mali seljo sam gledala u njih, skupa sa kinezom koji je pričao samo kineski i uporno razgovarao sa mnom, očito vezano uz valove, jer je imao potfrknute nogavice i bio zaliven gotovo do vrata. Val je toliko velik i jak, da te bez problema može baciti u more, u dubini do koljena. Uz to, svaki puta kad se povuče, noge ostanu u pijesku, opet skoro do koljena. Zeznuta igra, moram priznati.
Ali šetnja savršena. Nije još sezona, nema ljudi osim pokojeg prodavača, plaža je skoro pusta, barovi zatvoreni, samo se čuje šum valova...Baš ono što mi je trebalo!
Malo spavanja, malo čitanja - imam zalihu knjiga, u Hoi Anu sam kupila 'original zapakiranu' knjigu za 3$, koja je naravno fotokopirana, a prva stranica je fotografirana!!! - i došlo je večer i vrijeme da potražim nešto za jelo.
Kako već danima jedem rižu i nudlse, zamirišala mi je pizza. Neki bi rekli da je svetogrđe jesti pizzu u Vijetnamu, ali koliko god volim lokalnu kuhinju, brzo se zaželim i nekih drugih stvari. Skroz lijep lokal, 'talijanska kuhinja', pijem koktel i slušam Beatlse, vrlo brzo bi mogla zaboraviti gdje sam da nije uličnih prodavača koji u ponudi imaju od igle do slona.
A pizza! Pizza je bila ODLIČNA! Ne zato što sam ja bila gladna pizze, već svježe cherry rajčice, mozzarela, prefino tijesto...Mljac!
Nakon večere sam još malo prohodala centrom, skoro ništa ne odaje da sam u Vijetnamu, barovi, restorani, sve izgleda kao da sam u bilo kojem europskom gradu.
Imam satelitsku telku pa ću malo baciti oko prije spavanja. Moram provjeriti što se dešava u Junior Master Chefu.
Mislila sam da ću duže odspavati ali u 8 sam već na nogama. Rezervirala sam bicikl još prethodni dan, i krećem u obilazak.
Kako sam već napomenula, Nha Trang je turističko središte Vijetnama, smatraju ga jednim od najljepših zaljeva na svijetu, obližnji otoci su odlični za ronjenje. No kako vrijeme nije baš pogodno, odlučila sam preskočiti izlet na otoke. Tako da krećem prema mostu i marini, gdje sam jučer vidjela zanimljive brodove, nadam se da ću naći i malo lokalnog života. Uz put promatram hotele, sve veliki i poznati lanci, u izgradnji ih je još mnogo, previše. To definitivno nije turizam koji se meni sviđa, puno više su mi odgovarali krajolici Hoi Ana...iz kojeg me potjerala kiša...
Prešla sam preko mosta odakle se pruža pogled na drugu stranu grada, na obalu prepunu brodova. Za razliku od glavne plaže, na ovoj nema valova, ali je puna smeća i prljavštine, pretpostavljam da uopće ne služi za kupanje, već kao sidrište ribarskih brodica. Na plaži ugledam i okrugli čamac od trstike, nadala sam se da će ih biti još, da će se netko voziti njime, jer su vrlo neobični, ali nisam imala sreće.
Na brdu iznad slučajno ugledam neki hram, uopće se nisam puno informirala što ima za vidjeti ovdje, odlučim otići gore i pogledati što je to.
Ulaz se naplaćuje 5.000VND, zavirujem u vodič, koji kaže da je to Po Nagar hram, datira još iz 781. godine, posvećen božici ove države. Hram se sastoji od tri tornja, od čega najveći doseže visinu od preko 20 metara. Dobro je očuvan, u svaki se može ući iako su iznutra vrlo tijesni. Kip božice je žešći kić, sve u zlatu i cvijeću. Ima puno ljudi, nose voće i hranu u hram, koje kasnije jedu u hladu hrama. Kupila sam sladoled i sjela, jednostavno promatrajući. Do mene sjedne nekoliko ljudi, sa prepunim košarama voća i malim zelenim zamotuljcima. Već znam da su zamotuljci lišće banane u koje se stavljaju razne stvari, npr kokos, banana, koji se zatim odmotavaju i iz njih jede unutrašnjost. Lišće služi kao omot. U tom momentu stariji čovjek mi gura mandarine i kaže, naredbenim tonom: ju, it!!! (ti, jedi!!!). Obzirom da većina ljudi u Vijetnamu gotovo ne priča engleski, eventualno nekoliko riječi, shvatila sam da ustvari samo pokušava biti ljubazan i ponuditi mi voće. Rado prihvaćam i bacam se na guljenje. Nisam završila ni ove dvije mandarine, kad on ponavlja proces gurajući mi zelene paketiće i ponavlja: ju, it!!! Bilo bi nepristojno odbiti, pa pojedem i to. Treći puta mi je htio dati banane, ali to bi već bilo previše, pa ljubazno odbijem.
Najbolja stvar je, kad se s nekim ne razumiješ, što je dovoljno samo smješkati se, da bi se sporazumjeli. Na odlasku su još pokupili i moje smeće, pozdravili smo se na vijetnamskom i srdačno rastali. Pitam se kada bi ovako nešto doživjela kod kuće, kladim se ne baš prečesto...
Ulaz se naplaćuje 5.000VND, zavirujem u vodič, koji kaže da je to Po Nagar hram, datira još iz 781. godine, posvećen božici ove države. Hram se sastoji od tri tornja, od čega najveći doseže visinu od preko 20 metara. Dobro je očuvan, u svaki se može ući iako su iznutra vrlo tijesni. Kip božice je žešći kić, sve u zlatu i cvijeću. Ima puno ljudi, nose voće i hranu u hram, koje kasnije jedu u hladu hrama. Kupila sam sladoled i sjela, jednostavno promatrajući. Do mene sjedne nekoliko ljudi, sa prepunim košarama voća i malim zelenim zamotuljcima. Već znam da su zamotuljci lišće banane u koje se stavljaju razne stvari, npr kokos, banana, koji se zatim odmotavaju i iz njih jede unutrašnjost. Lišće služi kao omot. U tom momentu stariji čovjek mi gura mandarine i kaže, naredbenim tonom: ju, it!!! (ti, jedi!!!). Obzirom da većina ljudi u Vijetnamu gotovo ne priča engleski, eventualno nekoliko riječi, shvatila sam da ustvari samo pokušava biti ljubazan i ponuditi mi voće. Rado prihvaćam i bacam se na guljenje. Nisam završila ni ove dvije mandarine, kad on ponavlja proces gurajući mi zelene paketiće i ponavlja: ju, it!!! Bilo bi nepristojno odbiti, pa pojedem i to. Treći puta mi je htio dati banane, ali to bi već bilo previše, pa ljubazno odbijem.
Najbolja stvar je, kad se s nekim ne razumiješ, što je dovoljno samo smješkati se, da bi se sporazumjeli. Na odlasku su još pokupili i moje smeće, pozdravili smo se na vijetnamskom i srdačno rastali. Pitam se kada bi ovako nešto doživjela kod kuće, kladim se ne baš prečesto...
Vozeći se gradom, brzo sam shvatila da nemam ovdje što raditi još jedan dan više, i odlučila promijeniti svoju kartu za polazak večeras. Uz neku sitnu nadoplatu od par dolara, rezervirala sam autobus za 10 navečer. Koji navodno ne postoji, tako mi je rekao lik u Hoi Anu.
Ostatak dana provela sam na biciklu i u parku naletjela na Mariu, koja je stigla s nekom ekipom i ostaje nekoliko dana. Imale smo taman vremena za večeru, prije nego sam otišla na bus.
Na stajalištu svega par ljudi, osim mene tek dvoje stranaca, busa nigdje. Stiže mali kombi, i potrpa nas 10 na 8 mjesta + naše torbe. Hm valjda se nećemo u ovome voziti do Ho Chi Mina??? svima piše u očima. Ima oko 300 km, a već svi znamo brzinu kojom se kreće cestama Vijetnama. Vožnja luda, sva sreća da se nemamo kamo bacakati po kombiju jer smo kao sardine. Ipak, ovo je samo transfer do glavnog kolodvora, gdje nas ukrcavaju u fini, novi autobus, ima i wc, nema gužve. Sjedim (tj ležim) na katu, do mene na katu par iz Nizozemske, krenuli su na put u potrazi za uzbuđenjima (navodno je u Nizozemskoj jaaako dosadno) i možda poslom. Iz Indije preko Tajlanda, Laosa, Kambodže, evo ih u Vijetnamu, i kreću dalje prema Hong Kongu, Maleziji..Sveukupno planiraju put od 6 mjeseci, a ako nađu posao, ostaju i duže. Puni su zanimljivih priča, no muzika je toliko glasna da smo primorani odustati i prepustiti se snu.
Opet srećem stare poznanice, tu su dvije francuskinje s kojim sam se kratko družila u Ninh Binhu, imaju cca 60 godina svaka, problem što jedna ne priča engleski uopće, a druga vrlo malo. Tipični francuski problem. Dolazim do zaključka da je Vijetnam mala zemlja ili se mi svi krećemo istom putanjom.
U 6 ujutro stižemo u Ho Chi Min, ovo je drugi svijet, moderan grad sa neizbježnim elementima Vijetnama. Iako je tek 6 ujutro, u gradu je kao u košnici. Ono što je najfornije, cijeli grad igra badminton!! Imaju iscrtane terene na trotoaru, parkovima, bilo gdje gdje stanu, i igraju. I ja bi da je kod nas tako!! Uglavnom, puno se bave sportom, i sve to rano ujutro, prije nego postane prevruće.
Iskrcavaju nas iz busa, pokušavam otkriti gdje smo, naravno nitko ne priča engleski. Udružila sam se sa francuskinjama i krećemo tražiti bus koji će nas odvesti do glavnog kolodvora, otkuda idem za Can Tho, najveći grad u delti Mekonga. Još uvijek ne znam koja ću točno mjesta posjetiti u delti, to ću odlučiti usput.
Pokušaj da od prolaznika dobijemo ikakvu informaciju kako do kolodvora je uzaludan, neka vitalna bakica prekida svoju šetnju da bi nas odvela do stanice, i pokazala nam koji broj autobusa moramo čekati. Pa onda još jednom presjesti. Prekomplicirano a budući da nas je tri, uzimamo taksi. Vožnja traje 45 min i tek tada shvaćamo koliko je daleko kolodvor, sa autobusima bi to trajalo još puno duže. Promet je izrazito gust, iako malo manje kaotičan nego u Hanoiu. Ovdje se povremeno poštuju semafori, crveno je stvarno crveno, osim u slučaju ako idete desno, onda je nebitno kakvo je svjetlo, samo idete.
Taksi nas je izašao 40.000VND po osobi, 2$, to je skroz ok. Sad treba otkriti koji bus i kada vozi prema Can Tho. Slučajno i njih dvije idu tamo. Na prva dva šaltera nam kažu da odavde uopće ne ide bus za Can Tho, već sa nekog drugog kolodvora, na drugom kraju grada. A nećete mene prevariti! Odmah sam shvatila da su to šalteri kompanije Mai Linh, čiji autobusi stvarno ne idu sa ovog kolodvora (što im ne pada na pamet reći), pa bi mi uvalili taksi do tog drugog kolodvora i naravno autobusnu kartu. Kako da ne, pa šta oni misle, da sam ja od jučer ovdje?!
Inače se turisti slabo koriste lokalnim prijevozom, zbog dobro organizirane mreže turističkih autobusa, ali odlučna sam u namjeri da se makar ovaj dio puta provezem u autentičnom okruženju. Autentičnije nije moglo, brzo sam shvatila.
Napokon nailazim da neku dobru tetu na šalteru, sva sreća pa ima dovoljno papira da se sporazumijevamo, karta kupljena, 160.000VND, i još i vodu dobijem.
Bus je ustvari neki mini bus, polako se ukrcavamo, a ukrcali smo svašta uključujući i jedan skuter i 8 bala nekog sijena, već kasnimo, ali ionako mi se ne žuri pa se ne uzrujavam. Prije nego što smo krenuli, u bus su došli razni prodavači: novine, knjige, košulje, cd-i, hrana, voće...ono, baš razno. Napokon krećemo, trebalo nam je dobrih sat vremena da se izvučemo iz grada, i kad sam pomislila da ćemo napokon prebaciti u drugu, započinje show. Svakih 500 metara autobus staje (nisu autobusne stanice) i izlazi prodavač, dok neki drugi ulazi. Kupili smo svi sendviče, od finih francuza, priznajem dobro su došli. Vijetnamci kupuju k'o ludi, dobro što smo samo nas tri turistkinje pa plaćamo sve po istim cijenama kao i oni. Pretpostavljam da bi prodavaču bilo neugodno ovako javno i na glas držati dvije tarife, to je i za njih previše. Gozba se nastavlja voćem, slatkišima, lutrija je tu, britvice, vrhunac je prodavač četkica za zube kod kojeg kao dodatni poklon dobijete kemijsku olovku! Ali ne, nije to obična, bilo kakva kemijska olovka. To je olovka u bojama, sa 4 različite kemijske u sebi! Polučio je uspjeh i prodao nekoliko komada. U međuvremenu smo stali još u vijetnamskoj varijanti drive ina za buseve, i sada valjda napokon možemo krenuti.
Nisam još puno pričala o čistoći vijetnamaca. Ili bolje, njihovoj zmazanoći. I općenito, manjkom onog što mi zovemo higijenom. Stvarno su krasni ljudi, prijazni, otvoreni, nesebični al' što su neuredni! Pljuju, kopaju nos, podriguju, pišaju gdje stignu, bacaju smeće, čačkaju zube, i ne znam što sve još ne. Pa je slijedom toga autobus za 15 minuta izgledao kao javno smetlište. Gledam ženu kraj sebe na sjedalu, jede sendvič, iz njega izvadi neku travu koja joj nije pasala, i jednostavno ju baci na pod busa. I tako svi sve bacaju. Tako da, sve u svemu, jako su ugodni ljudi.
CAN THO
Putovanje traje oko 6 sati, temperatura u busu se opako popela, ali hej, to sam i tražila, sunce i toplinu. Obzirom na naslov štiva, moglo bi komotno tu i završiti.
No vratimo se na tih 6 sati. Od glavnog grada do Can Tho ima 170 km, pa računajte prosječnu brzinu kojom se taj autobus kreće. Baš sam prije puta razmišljala zašto to toliko traje i bila sam uvjerena da je to neka greška. Nije to zbog loše ceste, cesta je u redu, ali morali smo stati bar 50x, pa onda...Zadrijemala sam, kad sam se probudila na ramenu mi je spavala suputnica vijetnamka, a šta ću sad, bilo mi žao buditi ju, pa sam ju ostavila da spava. Poslije mi je pokazala fotografije svoje bebe, malo smo još pričale, kao i obično, svaka na svojem jeziku, i lijepo se rastale.
Napokon dolazimo u Can Tho, opet nas iskrcavaju tko zna gdje, francuskinje imaju nekog frenda koji tu ima hostel, pa će oni doći po nas. Nakrcavaju nas na motore skupa sa prtljagom, gledam, velik je grad, nisam se nadala da je baš toliki, malo prevelik za moj ukus. Soba ok, izuzev šišmiša unutra, nakon pokušaja ulova, odlučili su mi promijeniti sobu. Cijena 10$ + šišmiš :).
Čini mi se da smo poprilično daleko od centra, ne odgovara mi to baš, ali kad sam već tu, neugodno mi je otići. Osim toga, ljudi su stvarno ljubazni, i vlasnik me prebacuje motorom u grad. Kaže da slobodno zovem kad hoću natrag, pa će doći po mene.
Can Tho je grad od oko 1.200.000 stanovnika, leži na rijeci Hau, jednom od većih pritoka rijeke Mekong. Najveći je grad u delti, ekonomsko i administrativno sjedište regije.
Delta Mekonga je općenito vrlo privlačna posjetiocima, iako ih većina dođe ovamo samo u prolazu, u organiziranim rutama iz Ho Chi Mina. Ni ja nemam baš previše vremena, ali barem ću pokušati izbjeći mjesta sa hrpama turista i kišobrana..
Glavno događanje je uz obalu rijeke, gdje se cesta vikendom predvečer pretvara u otvorenu tržnicu. Ima i nekoliko restorana, ali atmosfera je skroz domaća, čak i ne vidim puno stranaca. Vjerojatno zato što je glavna atrakcija Can Thoa plutajuća tržnica, koju valja posjetiti jako rano ujutro (do 8 sati), i ture idu dalje. Vrlo malo ljudi se zadržava ovdje više dana.
Pojela sam nudlse, prošetala obalom, noć je brzo došla i vrijeme je da se vratim u hostel. Ako ga nađem. Ujutro se jako rano dižem, idem na plutajuću tržnicu, u hostelu su mi rekli da, ako sam voljna pedalirati, mogu uzeti bicikl i odpedalirati 7 km do tržnice...Valjda oni znaju da se to tako može, pa ću to i napraviti.
Ostatak dana provela sam na biciklu i u parku naletjela na Mariu, koja je stigla s nekom ekipom i ostaje nekoliko dana. Imale smo taman vremena za večeru, prije nego sam otišla na bus.
Na stajalištu svega par ljudi, osim mene tek dvoje stranaca, busa nigdje. Stiže mali kombi, i potrpa nas 10 na 8 mjesta + naše torbe. Hm valjda se nećemo u ovome voziti do Ho Chi Mina??? svima piše u očima. Ima oko 300 km, a već svi znamo brzinu kojom se kreće cestama Vijetnama. Vožnja luda, sva sreća da se nemamo kamo bacakati po kombiju jer smo kao sardine. Ipak, ovo je samo transfer do glavnog kolodvora, gdje nas ukrcavaju u fini, novi autobus, ima i wc, nema gužve. Sjedim (tj ležim) na katu, do mene na katu par iz Nizozemske, krenuli su na put u potrazi za uzbuđenjima (navodno je u Nizozemskoj jaaako dosadno) i možda poslom. Iz Indije preko Tajlanda, Laosa, Kambodže, evo ih u Vijetnamu, i kreću dalje prema Hong Kongu, Maleziji..Sveukupno planiraju put od 6 mjeseci, a ako nađu posao, ostaju i duže. Puni su zanimljivih priča, no muzika je toliko glasna da smo primorani odustati i prepustiti se snu.
Opet srećem stare poznanice, tu su dvije francuskinje s kojim sam se kratko družila u Ninh Binhu, imaju cca 60 godina svaka, problem što jedna ne priča engleski uopće, a druga vrlo malo. Tipični francuski problem. Dolazim do zaključka da je Vijetnam mala zemlja ili se mi svi krećemo istom putanjom.
U 6 ujutro stižemo u Ho Chi Min, ovo je drugi svijet, moderan grad sa neizbježnim elementima Vijetnama. Iako je tek 6 ujutro, u gradu je kao u košnici. Ono što je najfornije, cijeli grad igra badminton!! Imaju iscrtane terene na trotoaru, parkovima, bilo gdje gdje stanu, i igraju. I ja bi da je kod nas tako!! Uglavnom, puno se bave sportom, i sve to rano ujutro, prije nego postane prevruće.
Iskrcavaju nas iz busa, pokušavam otkriti gdje smo, naravno nitko ne priča engleski. Udružila sam se sa francuskinjama i krećemo tražiti bus koji će nas odvesti do glavnog kolodvora, otkuda idem za Can Tho, najveći grad u delti Mekonga. Još uvijek ne znam koja ću točno mjesta posjetiti u delti, to ću odlučiti usput.
Pokušaj da od prolaznika dobijemo ikakvu informaciju kako do kolodvora je uzaludan, neka vitalna bakica prekida svoju šetnju da bi nas odvela do stanice, i pokazala nam koji broj autobusa moramo čekati. Pa onda još jednom presjesti. Prekomplicirano a budući da nas je tri, uzimamo taksi. Vožnja traje 45 min i tek tada shvaćamo koliko je daleko kolodvor, sa autobusima bi to trajalo još puno duže. Promet je izrazito gust, iako malo manje kaotičan nego u Hanoiu. Ovdje se povremeno poštuju semafori, crveno je stvarno crveno, osim u slučaju ako idete desno, onda je nebitno kakvo je svjetlo, samo idete.
Taksi nas je izašao 40.000VND po osobi, 2$, to je skroz ok. Sad treba otkriti koji bus i kada vozi prema Can Tho. Slučajno i njih dvije idu tamo. Na prva dva šaltera nam kažu da odavde uopće ne ide bus za Can Tho, već sa nekog drugog kolodvora, na drugom kraju grada. A nećete mene prevariti! Odmah sam shvatila da su to šalteri kompanije Mai Linh, čiji autobusi stvarno ne idu sa ovog kolodvora (što im ne pada na pamet reći), pa bi mi uvalili taksi do tog drugog kolodvora i naravno autobusnu kartu. Kako da ne, pa šta oni misle, da sam ja od jučer ovdje?!
Inače se turisti slabo koriste lokalnim prijevozom, zbog dobro organizirane mreže turističkih autobusa, ali odlučna sam u namjeri da se makar ovaj dio puta provezem u autentičnom okruženju. Autentičnije nije moglo, brzo sam shvatila.
Napokon nailazim da neku dobru tetu na šalteru, sva sreća pa ima dovoljno papira da se sporazumijevamo, karta kupljena, 160.000VND, i još i vodu dobijem.
Bus je ustvari neki mini bus, polako se ukrcavamo, a ukrcali smo svašta uključujući i jedan skuter i 8 bala nekog sijena, već kasnimo, ali ionako mi se ne žuri pa se ne uzrujavam. Prije nego što smo krenuli, u bus su došli razni prodavači: novine, knjige, košulje, cd-i, hrana, voće...ono, baš razno. Napokon krećemo, trebalo nam je dobrih sat vremena da se izvučemo iz grada, i kad sam pomislila da ćemo napokon prebaciti u drugu, započinje show. Svakih 500 metara autobus staje (nisu autobusne stanice) i izlazi prodavač, dok neki drugi ulazi. Kupili smo svi sendviče, od finih francuza, priznajem dobro su došli. Vijetnamci kupuju k'o ludi, dobro što smo samo nas tri turistkinje pa plaćamo sve po istim cijenama kao i oni. Pretpostavljam da bi prodavaču bilo neugodno ovako javno i na glas držati dvije tarife, to je i za njih previše. Gozba se nastavlja voćem, slatkišima, lutrija je tu, britvice, vrhunac je prodavač četkica za zube kod kojeg kao dodatni poklon dobijete kemijsku olovku! Ali ne, nije to obična, bilo kakva kemijska olovka. To je olovka u bojama, sa 4 različite kemijske u sebi! Polučio je uspjeh i prodao nekoliko komada. U međuvremenu smo stali još u vijetnamskoj varijanti drive ina za buseve, i sada valjda napokon možemo krenuti.
Nisam još puno pričala o čistoći vijetnamaca. Ili bolje, njihovoj zmazanoći. I općenito, manjkom onog što mi zovemo higijenom. Stvarno su krasni ljudi, prijazni, otvoreni, nesebični al' što su neuredni! Pljuju, kopaju nos, podriguju, pišaju gdje stignu, bacaju smeće, čačkaju zube, i ne znam što sve još ne. Pa je slijedom toga autobus za 15 minuta izgledao kao javno smetlište. Gledam ženu kraj sebe na sjedalu, jede sendvič, iz njega izvadi neku travu koja joj nije pasala, i jednostavno ju baci na pod busa. I tako svi sve bacaju. Tako da, sve u svemu, jako su ugodni ljudi.
CAN THO
Putovanje traje oko 6 sati, temperatura u busu se opako popela, ali hej, to sam i tražila, sunce i toplinu. Obzirom na naslov štiva, moglo bi komotno tu i završiti.
No vratimo se na tih 6 sati. Od glavnog grada do Can Tho ima 170 km, pa računajte prosječnu brzinu kojom se taj autobus kreće. Baš sam prije puta razmišljala zašto to toliko traje i bila sam uvjerena da je to neka greška. Nije to zbog loše ceste, cesta je u redu, ali morali smo stati bar 50x, pa onda...Zadrijemala sam, kad sam se probudila na ramenu mi je spavala suputnica vijetnamka, a šta ću sad, bilo mi žao buditi ju, pa sam ju ostavila da spava. Poslije mi je pokazala fotografije svoje bebe, malo smo još pričale, kao i obično, svaka na svojem jeziku, i lijepo se rastale.
Napokon dolazimo u Can Tho, opet nas iskrcavaju tko zna gdje, francuskinje imaju nekog frenda koji tu ima hostel, pa će oni doći po nas. Nakrcavaju nas na motore skupa sa prtljagom, gledam, velik je grad, nisam se nadala da je baš toliki, malo prevelik za moj ukus. Soba ok, izuzev šišmiša unutra, nakon pokušaja ulova, odlučili su mi promijeniti sobu. Cijena 10$ + šišmiš :).
Čini mi se da smo poprilično daleko od centra, ne odgovara mi to baš, ali kad sam već tu, neugodno mi je otići. Osim toga, ljudi su stvarno ljubazni, i vlasnik me prebacuje motorom u grad. Kaže da slobodno zovem kad hoću natrag, pa će doći po mene.
Can Tho je grad od oko 1.200.000 stanovnika, leži na rijeci Hau, jednom od većih pritoka rijeke Mekong. Najveći je grad u delti, ekonomsko i administrativno sjedište regije.
Delta Mekonga je općenito vrlo privlačna posjetiocima, iako ih većina dođe ovamo samo u prolazu, u organiziranim rutama iz Ho Chi Mina. Ni ja nemam baš previše vremena, ali barem ću pokušati izbjeći mjesta sa hrpama turista i kišobrana..
Glavno događanje je uz obalu rijeke, gdje se cesta vikendom predvečer pretvara u otvorenu tržnicu. Ima i nekoliko restorana, ali atmosfera je skroz domaća, čak i ne vidim puno stranaca. Vjerojatno zato što je glavna atrakcija Can Thoa plutajuća tržnica, koju valja posjetiti jako rano ujutro (do 8 sati), i ture idu dalje. Vrlo malo ljudi se zadržava ovdje više dana.
Pojela sam nudlse, prošetala obalom, noć je brzo došla i vrijeme je da se vratim u hostel. Ako ga nađem. Ujutro se jako rano dižem, idem na plutajuću tržnicu, u hostelu su mi rekli da, ako sam voljna pedalirati, mogu uzeti bicikl i odpedalirati 7 km do tržnice...Valjda oni znaju da se to tako može, pa ću to i napraviti.
Ispalo je da je naći hostel puno teže nego sam mislila. Bez problema sam našla prvi dio puta, ali kad sam trebala naći točnu ulicu, sam se totalno izgubila. Tu sam negdje, to znam, ali se nikako ne mogu orijentirati, što mi stvarno nije slično. Hodam ukrug oko kružnog toka, kao bijesna životinja, ne nalazim ulicu. Nakon pola sata shvatim u čemu je problem. To je ulica koja se zove npr Ilica, odvojak 3. Našla sam ja sve odvojke ali ne onaj pravi. A to je zato što uopće nisu po redu!!! Broj 3 se nalazi na totalno drugoj strani od broja 2, 4 i 5, itd. Ako se dobro sjećam, nalazi se kraj nekog troznamenkastog broja!!! Onog momenta kad sam isključila logiku - našla sam svoju ulicu!
Na uglu je kafić, koji ima i dva skuter boya, koji parkiraju skutere gostima. Kao u filmovima ispred luksuznih hotela. Za nagradu, počastila sam se friškim shakeom prije spavanja.
Ustajem taman kad se razdanilo, krećem. U kojem smjeru, to još ne znam. Snaći ću se nekako. Nakon nekoliko pokušaja, jer ovdje apsolutno nitko ne govori engleski, pa ni mladi, hvatam smjer i krećem. Trotoar je širok pa se držim njega, nije još vruće, i ako izuzmemo smog od motora, čisto je ugodno pedalirati.
Gradska cesta se pretvara u seosku cestu, prašina, izrovan asfalt, ovo je već velika borba, redam sama sebi sve po spisku, šta ne mogu kao svi drugi ljudi kupiti paket aranžman nego se ovuda mučim pedalirajući na prastarom biciklu, još mi samo fali da pukne guma. Već me hvata frka da neću stići, ali trebala bi uskoro biti tamo, sudeći koliko već pedaliram.. Zastala sam kraj nečega što se činilo kao normalna tržnica, i pitam na parkiralištu da li je ovdje negdje u blizini i plutajuća tržnica. Odmahuju glavom da ne, da produžim dalje, i ne mijenjaju mišljenje ni nakon što sam im još jednom pokazala naziv tržnice.
A ništa, pedaliram dalje. I pedaliram. Ovo sad više nema smisla, pokušaji da pitam gdje je tržnica su propali, svi samo sliježu ramenima. Ne razumijem, jasmo mi je da ne znaju engleski, ali koristimo jednako pismo pa je nevjerojatno da ne znaju o čemu se radi niti nakon što im pokažem naziv. Ili im se jednostavno ne da zamarati s time.
Čak mi se čini da su ovdje ljudi manje ljubazni nego u drugim dijelovima zemlje, ili sam to možda zabrijala, ljuta na sebe i cijeli svijet.
Napokon nalazim neku bakicu uz put, koja se uhvati za glavu i pokazuje da se moram vratiti. Pa se vraćam. Dobro da nisam završila u Ho Chi Minu!!
Naravno, tržnica je tamo gdje sam prvi puta stala, to me naučilo da ne smijem odustati i da trebam pitati makar sto puta. Samo ne znam kako ću znati da sam u pravu i kad trebam odustati.
Na tržnici sam trebala iznajmiti brod da me odveze na plutajuću tržnicu, no dok sam ja pedalirala bespućima, svi brodovi su već otišli i više nema načina da ju vidim...Skoro sam zaplakala, majkemi. Zbog toga sam i došla ovamo, imala usta puna prašine i upalu mišića, a tržnice nisam vidjela.
No brzo sam se pribrala, valjda nešto mora ostati i za drugi puta, ipak sam odlučila već danas otići iz ovog grada, koji me ustvari više i nije zanimao. Provezla sam se uzduž i poprijeko, i vratila u hostel.
Izgleda da mi je ovdje suđeno lutati, pa bolje da što brže zbrišem.
Računala sam uzeti bus do Vinh Longa, malog mjestašca u srcu delte. Trang, djelatnica u hostelu je natrpala i mene i prtljagu na mali skuter, i otpeljala me na stanicu. Nakon razgovora od 15 minuta, kaže mi da će me ona odvesti do Vinh Longa. Rezolutno odbijam, do tamo ima preko 35 km, i ne pada mi na pamet pristati. Pitam zašto. Pa kao ima bus, ali kreće tek za dva sata, pa kako ću ja i to...Sumnjivo mi je ovo, ako se ona ne može dogovoriti sa njima, kako ću ja. Nakon što me nagovarala 15 min i uvjeravala da to stvarno nije nikakav problem, da je to za čas, nevoljko pristajem.
I priznajem, ovo je stvarno bio doživljaj. Koji je trajao puno puno duže nego smo obje računale, jer je skuter mali i slabašan, a mi teške, tek na kraju mi je Trang priznala da nikad prije nije bila u Vinh Longu i da je mislila da je bliže. Iako nije htjela uzeti, dala sam joj novce za gorivo, htjela ju počastiti ručkom, ali budući je otišla a da se nikom nije javila, morala je odmah natrag.
Iako je bilo poprilično naporno, bilo je zabavno i uzbudljivo, krajolici su prekrasni, plantaže voća, novi mostovi koji su izgrađeni u delti, do prije par godina deltom se kretalo sa trajektima. Jedan od tih mostova je i Can Tho most, uistinu impresivan, najveći most te vrste u jugoistočnoj Aziji. Bilo mi je neugodno pitati da stane da ufotkam, tako da nemam niti jednu fotku.
VINH LONG
Iskrcala me na autobusnom, i krenula sam u potragu za smještajem. Opet sam imala problema sa orijentacijom, ali zato što se imena ulica ne poklapaju sa onima na karti. Prošla sam 2-3 hostela, svi naplaćuju preko 10$, nisam škrta ali toliko nedam jer niti ne zaslužuju. Nalazim sobu za 6$, velika soba sa kupaonom, doduše ovo je nova obiteljska zgrada sa nekoliko soba, u predvorju uvijek spava malena beba, ali ja ionako nemam namjeru napraviti tulum u sobi.
Ostaje mi još toliko vremena da prije mraka prošetam i snimim situaciju. Osim toga, želim i bukirati izlet na plutajuću tržnicu, ne prepuštam to sebi ovaj puta, a i samostalno je puno skuplje to napraviti. U turističkom uredu saznajem da za 20$ mogu otići na plutajuću tržnicu sa brodom, voziti se sampanom (brodom na veslanje), posjetiti botanički vrt, i sve to sa vodičem. Za usporedbu, toliko me novaca tražio lik za samostalan izlet samo na plutajuću tržnicu. Da nas je više, to bi se svakako isplatilo, ali ovdje cijeli dan nisam vidjela niti jednog stranca i šanse da s nekim podijelim brod su nikakve.
Dogovaram izlet za sutra ujutro, u 7 je polazak. Ovdje tržnica radi malo duže, pa nije frka da se krene jako rano.
Ujutro me dočekuje djevojka obučena u tradicionalni Ao dai, predstavlja se kao moj vodič za danas. Kako joj je bilo ime, zaboravila sam. Moram joj dati neko ime, a budući da idemo na farmu orhideja, neka se zove Lan, što znači orhideja i uobičajeno je ime u Vijetnamu. Grupni izlet se pretvorio u grupu od jedne osobe, što znači da ću imati osobnog vodiča. Super.
Ukrcavamo se na brod, Lan je ponijela i voća, osim malih banana ne raspoznajem ništa. A ne znam ni kako bi ih jela. Objašnjava mi jedno po jedno, nije me baš dojmilo osim jedne vrste jabuke, rose apple, koja je prefina, vrlo intenzivnog, parfimiranog okusa.
Lagano plovimo po kanalima, cijela delta sastoji se od mnogo velikih pritoka Mekonga i bezbroj kanala koji ih povezuju. Odjednom izlazimo na Mekong, nepregledno plavetnilo kojem ne nazirem kraja, samo trave koje plove i brodovi kopači šljunka. Uz tek izlazeće sunce, ugođaj je stvarno impresivan.
Ukrcavamo se na brod, Lan je ponijela i voća, osim malih banana ne raspoznajem ništa. A ne znam ni kako bi ih jela. Objašnjava mi jedno po jedno, nije me baš dojmilo osim jedne vrste jabuke, rose apple, koja je prefina, vrlo intenzivnog, parfimiranog okusa.
Lagano plovimo po kanalima, cijela delta sastoji se od mnogo velikih pritoka Mekonga i bezbroj kanala koji ih povezuju. Odjednom izlazimo na Mekong, nepregledno plavetnilo kojem ne nazirem kraja, samo trave koje plove i brodovi kopači šljunka. Uz tek izlazeće sunce, ugođaj je stvarno impresivan.
Na putu prema plovećoj tržnici kraj nas prolaze brodovi, svi imaju iscrtane oči na pramcu, da bi vidjeli put, tako su mi ispričali. Na obali se izmjenjuju vjerski objekti, konfucijanski i budistički hramovi, katoličke crkve, i hramovi vjere Cao Đai, vjere koja je nastala u Vijetnamu, koji se od budističkih i konfucijanskih hramova razlikuju po tome što imaju veliko oko na sebi. Pitam Orhideju koje je ona vjere. Kaže da nema vjeru, nju će 'preuzeti' od svog muža, jednom kada se uda. Uobičajeno je da žena mijenja vjeru sa udajom, to je napravila i njezina majka, ali kaže, iako slijedi Cao Đai, ne vjeruje u nju. Katolika ima oko 7%, što je naizgled malo, ali 7% od 90 miliona je popriličan broj, pa tako ima i mnogo katoličkih crkava. Jedna od najimpresivnijih je ona koja se upravo pokazala ispred mene, na obali nekog sela, prekrasna katedrala. Nemam običaj obilaziti sve crkve, ali obzirom da se nalazim u đungli Mekonga, na malom otoku, ovu bih rado vidjela. Na žalost, to nije predviđeno u obilasku, pa ju mogu jedino ufotkati sa vode.
Tu se nalazi i plutajuća tržnica, ali to nije ono što sam ja htjela :(. Ja sam htjela puno malih brodića i gužvu, ovdje su uglavnom veliki brodovi. Na vidljivom mjestu imaju izloženo šta prodaju, npr ako prodaju lubenice, u visinu istaknu lubenicu, tako da kupci već iz daleka znaju što će gdje kupiti. Rekla bi da ovo dođe kao veleprodajna tržnica. Iako sam razočarana, ovo je ipak zanimljivo i za čas odagnam razočaranje. Izgleda da ću se stvarno morati još jednom vratiti u ove krajeve i naći plutajuću tržnicu.
Dalje idemo do malog postrojenja za proizvodnju raznih autentičnih stvari: kokosov bonbon, rižin papir, popped riža (ne znam kako bi to bilo na hrv - isto kao i kokice, samo od riže), kikiriki u šećeru i sl. Pogledali smo kako se rade sve te stvari, sve se moglo i probati, i posluženi smo čajem od jasmina. Čaj je izuzetnog okusa, vrlo intenzivan, nije sličan niti jednom kojeg sam do sada probala.
U nastavku izleta idemo do malog botaničkog vrta i plantaže orhideja, koji se nalaze na jednom od otoka. Raslinje je visoko i zeleno, svuda oko nas čuju se samo zvukovi ptica i žuborenja vode, uistinu je mirno. Dok se šuljamo kroz lišće, gledam svo to čudno voće oko sebe. Ugledam ananas i shvatim da mi nikada nije palo na pamet kako on raste, ne znam zašto sam mislila da raste na drvetu?!
Tu je i presmiješno voće krumpirastog oblika, još smiješnijeg naziva Jackfruit, koje može težiti i do 40 kg!
A tu je i mala zmijica, drže ju kao kućnog ljubimca. Inače, imala sam namjeru probati zmiju, koja je u delti specijalitet, ali budući su zabranili izlov, trebala bi ilegalnim putevima doći do nje, a to mi se baš i nije dalo.
Tu je i presmiješno voće krumpirastog oblika, još smiješnijeg naziva Jackfruit, koje može težiti i do 40 kg!
A tu je i mala zmijica, drže ju kao kućnog ljubimca. Inače, imala sam namjeru probati zmiju, koja je u delti specijalitet, ali budući su zabranili izlov, trebala bi ilegalnim putevima doći do nje, a to mi se baš i nije dalo.
Za kraj, išla sam na vožnju sampanom, drvenim čamcem na vesla, kroz kanale. Fotić nisam vadila, nisam htjela riskirati. Mir, tišina, zelenilo, opuštajuće...
Ostatak dana sam bauljala gradom, u kojem nema ništa extra za raditi, doslovno bauljati i uživati u neprisustvu drugih turista. Tržnica je velika, rasprostire se i na okolne ulice. Predvečer je tolika gužva, ljudi, motori, auti, svi pokušavaju proći ulicom po kojoj se trguje na podu. Sutra zatvaram krug i vraćam se na početak, u Ho Chi Min, pa idem kupiti nešto voća za put.
I tu dolazimo do radnog naziva ove priče. Voća u izobilju, ma što ti srce poželi. Na prvom štandu tražim 5-6 banana, kaže teta da ne može, da može samo cijeli bunt, u kojem, odokativno, ima bar 25 komada. A što da radim sa tim, uz dva ogromna ruksaka, još i bunt banana da vučem sa sobom. Molim ju, ali neće. Ma mislim si, 'ko te šiša, ak nećeš ti, hoće netko drugi. Velika velika zabluda. Očajnički sam lutala tržnicom, nitko nije htio razrezati bunt, osim jedne koja je za 5 banana tražila 15.000VND. Da, kako ne, pa radije krepam od gladi. Mislim, nije mi krivo, neka si zarade malo više na meni, za nas je to sića, ali ovoliko - e neće moći.
Nakon podužeg traženja, u pokrajnjoj ulici sam našla bakicu koja mi ih je bez problema prodala i to za 5.000VND, ostavila sam joj 10.000. Izgleda da na tržnici vlada 'plac mafija'...
Kupila sam kartu u privatnoj kompaniji, za iste novce kao i u javnoj, 100.000VND, mali kombi, za 3 sata smo bili u glavnom gradu. Koliko god sam uživala u autentičnoj vožnji ovamo, jednom je bilo dosta. Iskrcali su me negdje u gradu, pitam gdje sam, pokazuju mi centar. Ooo super, bar ne moram puno lutati, samo da skužim gdje točno. Ne mogu naći ulice na karti, pa nije prvi put, budem već. Malo je sparno, sve mi je teže vrtiti se u krug. Ugledam neke strance i priupitam, kaže žena a neeee, mi smo u nekom distriktu (Ho Chi Min je podijeljen na distrikte) dalje od željenog, predaleko je da hodate do tamo. A šta ću, uzela taksi, 30.000VND, stvarno sića. Planiram odsjesti u Pham Ngu Lao dijelu, koji je backpackerski raj, a u velikim gradovima se vodim onom: kud svi, tu i mali Mujo.
Malo sam se promuvala, našla neki li la smještaj, nije baš raj na zemlji, ali je čisto, imam kupaonu, telku, krevet, što mi više treba. A i malo sam tanka sa nofčekima, obzirom da je kraj puta.
Ho Chi Min, starim imenom Saigon, me nije previše privlačio prije posjeta. A tako je ostalo i nakon posjeta. Moderniji i ne tako tradicionalan kao Hanoi, veći, poslovniji, sve ono što sam pokušavala izbjeći, ali kad sam već tu, ne želim ga propustiti, pa sam ostavila 2 dana za obilazak. U njemu živi oko 7 milijuna, sa okolicom oko 9, predviđanja su da će do 2020. živjeti 20 mil. Već na drugi pogled sam shvatila da mi je Hanoi puno draži, tamo bi mogla sjesti i satima gledati oko sebe i čuditi se. Eto, nemam čak volje niti puno pisati o Saigonu, a fotografija imam tek nekoliko. Vjerojatno sam već bila u depresiji što ću za 3 dana biti doma...
Grad burne prošlosti, prešli su preko njega i kambodžanci, francuzi, amerikanci, zadnjih godina napreduje brzim koracima, mladi poslovnjaci, mercedesi, skupi auti, luksuzni dućani, kao u bilo kojem drugom gradu. U dva dana obišla sam Mauzolej Ho Chi Mina, doduše samo izvana jer nije radio, katedralu Notre Dame, Ben Thanh tržnicu, prelutala pola grada a da ne znam uopće gdje sam bila, doživjela kišu u sušnoj sezoni, gledala aerobik u parku (izgleda da to cijela jugoistočna Azija radi), ušla u nekoliko dućana tipa Zara i Mango i istom tom brzinom izletjela van (cijene su suludo visoke!!), u neku drugu robu ionako ne stanem jer su sve mali brojevi, i uspjela kupiti magnete za frižider koje tražim cijelim putem. Dakle, mission completed :).
Ostatak dana sam bauljala gradom, u kojem nema ništa extra za raditi, doslovno bauljati i uživati u neprisustvu drugih turista. Tržnica je velika, rasprostire se i na okolne ulice. Predvečer je tolika gužva, ljudi, motori, auti, svi pokušavaju proći ulicom po kojoj se trguje na podu. Sutra zatvaram krug i vraćam se na početak, u Ho Chi Min, pa idem kupiti nešto voća za put.
I tu dolazimo do radnog naziva ove priče. Voća u izobilju, ma što ti srce poželi. Na prvom štandu tražim 5-6 banana, kaže teta da ne može, da može samo cijeli bunt, u kojem, odokativno, ima bar 25 komada. A što da radim sa tim, uz dva ogromna ruksaka, još i bunt banana da vučem sa sobom. Molim ju, ali neće. Ma mislim si, 'ko te šiša, ak nećeš ti, hoće netko drugi. Velika velika zabluda. Očajnički sam lutala tržnicom, nitko nije htio razrezati bunt, osim jedne koja je za 5 banana tražila 15.000VND. Da, kako ne, pa radije krepam od gladi. Mislim, nije mi krivo, neka si zarade malo više na meni, za nas je to sića, ali ovoliko - e neće moći.
Nakon podužeg traženja, u pokrajnjoj ulici sam našla bakicu koja mi ih je bez problema prodala i to za 5.000VND, ostavila sam joj 10.000. Izgleda da na tržnici vlada 'plac mafija'...
Kupila sam kartu u privatnoj kompaniji, za iste novce kao i u javnoj, 100.000VND, mali kombi, za 3 sata smo bili u glavnom gradu. Koliko god sam uživala u autentičnoj vožnji ovamo, jednom je bilo dosta. Iskrcali su me negdje u gradu, pitam gdje sam, pokazuju mi centar. Ooo super, bar ne moram puno lutati, samo da skužim gdje točno. Ne mogu naći ulice na karti, pa nije prvi put, budem već. Malo je sparno, sve mi je teže vrtiti se u krug. Ugledam neke strance i priupitam, kaže žena a neeee, mi smo u nekom distriktu (Ho Chi Min je podijeljen na distrikte) dalje od željenog, predaleko je da hodate do tamo. A šta ću, uzela taksi, 30.000VND, stvarno sića. Planiram odsjesti u Pham Ngu Lao dijelu, koji je backpackerski raj, a u velikim gradovima se vodim onom: kud svi, tu i mali Mujo.
Malo sam se promuvala, našla neki li la smještaj, nije baš raj na zemlji, ali je čisto, imam kupaonu, telku, krevet, što mi više treba. A i malo sam tanka sa nofčekima, obzirom da je kraj puta.
Ho Chi Min, starim imenom Saigon, me nije previše privlačio prije posjeta. A tako je ostalo i nakon posjeta. Moderniji i ne tako tradicionalan kao Hanoi, veći, poslovniji, sve ono što sam pokušavala izbjeći, ali kad sam već tu, ne želim ga propustiti, pa sam ostavila 2 dana za obilazak. U njemu živi oko 7 milijuna, sa okolicom oko 9, predviđanja su da će do 2020. živjeti 20 mil. Već na drugi pogled sam shvatila da mi je Hanoi puno draži, tamo bi mogla sjesti i satima gledati oko sebe i čuditi se. Eto, nemam čak volje niti puno pisati o Saigonu, a fotografija imam tek nekoliko. Vjerojatno sam već bila u depresiji što ću za 3 dana biti doma...
Grad burne prošlosti, prešli su preko njega i kambodžanci, francuzi, amerikanci, zadnjih godina napreduje brzim koracima, mladi poslovnjaci, mercedesi, skupi auti, luksuzni dućani, kao u bilo kojem drugom gradu. U dva dana obišla sam Mauzolej Ho Chi Mina, doduše samo izvana jer nije radio, katedralu Notre Dame, Ben Thanh tržnicu, prelutala pola grada a da ne znam uopće gdje sam bila, doživjela kišu u sušnoj sezoni, gledala aerobik u parku (izgleda da to cijela jugoistočna Azija radi), ušla u nekoliko dućana tipa Zara i Mango i istom tom brzinom izletjela van (cijene su suludo visoke!!), u neku drugu robu ionako ne stanem jer su sve mali brojevi, i uspjela kupiti magnete za frižider koje tražim cijelim putem. Dakle, mission completed :).
Vrijeme je da se krene kući. Autobus stoji kraj Bhen Thanh tržnice, karta do aerodroma košta 5.000VND. Za samo dan i pol ću biti kući. Put doma je preko Dohe i Frankfurta do Ljubljane, i opet vlakom do Zagreba. Sva sreća, povratak traje puno kraće, jedino duže čekanje je bilo na vlak. Drugi dan opet na posao, kao da ništa nije ni bilo...
Za kraj, samo kratki odgovor za one koji me pitaju gdje je bolje, u Tajlandu ili Vijetnamu. Odgovor je da odgovora nema. Gotovo susjedne zemlje a potpuno različite. Tajland je moderan, godinama ispred Vijetnama, prepun kulturne baštine, zabave, prirode, savršen spoj za svakog. Ali na momente već prenapučen turistima, puno mjesta je izgubilo svoj identitet u želji za zaradom, i mnogo je teže u tome uočiti tradiciju i izvornost. Za razliku od toga, Vijetnam je još uvijek neiskvareno odredište, sa duplo manjim brojem turista nego Hrvatska, i mjesta gdje prevladavaju turisti su uistinu rijetka, pa čak i onda se ne ističu, ne bacaju svakodnevnu kulturu života u sjenu. U mnogo slučajeva mi se dogodilo da se uopće ne žele cjenkati, svejedno im je da li ću kupiti nešto, da li će doći i drugi turisti iza mene. Autentičnost života je nešto što se doživi na svakom koraku. Ali obzirom na statistike koje kažu da je vijetnamsko gospodarstvo jedno od najbrže rastućih u svijetu, na hotele i komplekse koji niču u Hoi Anu i Nha Trangu, ne sumnjam da će i oni potrčati za zaradom, pa stoga svakako savjetujem da požurite!!!
Naravno da i ova priča mora završiti sa crnim događajem :(. Nekoliko dana nakon mog povratka, u Ha Long zaljevu se potopio brod, isti onakav na kakvom sam bila, možda čak i taj, i poginulo je 12 ljudi, većinom turista. Takve stvari se događaju stalno, samo što ih više primimo k srcu kad se dogode negdje gdje smo bili i pogotovo netom nakon što smo se vratili. Sva sreća, to me nikad nije i neće pokolebati da nastavim sa svojim putešestvijama...Ako mi je takva sreća, pasti ću niz stepenice :).
Za kraj, samo kratki odgovor za one koji me pitaju gdje je bolje, u Tajlandu ili Vijetnamu. Odgovor je da odgovora nema. Gotovo susjedne zemlje a potpuno različite. Tajland je moderan, godinama ispred Vijetnama, prepun kulturne baštine, zabave, prirode, savršen spoj za svakog. Ali na momente već prenapučen turistima, puno mjesta je izgubilo svoj identitet u želji za zaradom, i mnogo je teže u tome uočiti tradiciju i izvornost. Za razliku od toga, Vijetnam je još uvijek neiskvareno odredište, sa duplo manjim brojem turista nego Hrvatska, i mjesta gdje prevladavaju turisti su uistinu rijetka, pa čak i onda se ne ističu, ne bacaju svakodnevnu kulturu života u sjenu. U mnogo slučajeva mi se dogodilo da se uopće ne žele cjenkati, svejedno im je da li ću kupiti nešto, da li će doći i drugi turisti iza mene. Autentičnost života je nešto što se doživi na svakom koraku. Ali obzirom na statistike koje kažu da je vijetnamsko gospodarstvo jedno od najbrže rastućih u svijetu, na hotele i komplekse koji niču u Hoi Anu i Nha Trangu, ne sumnjam da će i oni potrčati za zaradom, pa stoga svakako savjetujem da požurite!!!
Naravno da i ova priča mora završiti sa crnim događajem :(. Nekoliko dana nakon mog povratka, u Ha Long zaljevu se potopio brod, isti onakav na kakvom sam bila, možda čak i taj, i poginulo je 12 ljudi, većinom turista. Takve stvari se događaju stalno, samo što ih više primimo k srcu kad se dogode negdje gdje smo bili i pogotovo netom nakon što smo se vratili. Sva sreća, to me nikad nije i neće pokolebati da nastavim sa svojim putešestvijama...Ako mi je takva sreća, pasti ću niz stepenice :).