Tajland uzduž i poprijeko, možda malo manje
veljaČA 2010.
Zašto sam izabrala baš Tajland? Najčešće pitanje koje su
mi postavljali. Na žalost, većina njih o Tajlandu isključivo zna preko sex
turizma, muškaraca transformiranih u žene i slično, često zahvaljujući raznim
'putopisima' nazovi putopisaca koji se nisu osvrnuli na prebogatu povijest,
divne krajolike, te ono najbolje u toj zemlji, tajlanski narod.
Naravno, većinu toga nisam ni ja znala, pa se nadam da ću
ovim črkčkarijama barem malo ispraviti taj dojam i možda potaknuti još koga na
posjet ovoj divnoj zemlji.
Znači, zašto Tajland? Slušala sam strastvene riječi
kojima su drugi putnici opisivali ovaj raj na zemlji, proročanstva o vječnom
povratku. Pa rekoh idem i ja vidjeti što ima tamo, tako daleko od hladne Europe
(i kako sam shvatila, njenih hladnih stanovnika). A i karta je bila povoljna. Neki su rekli ludost (moja mama, uz brdo
drugih pogrdnih riječi), neki hrabrost (oni pristojni), a ispao je najbolji
doživljaj u mom životu. I to samo moj. A slijedeći će biti još i bolji.
Tajland je zemlja osmijeha, tako ju nazivaju. Zemlja je
to sa 110 nacionalnih parkova, što dovoljno govori o njenoj zanimljivosti kad
se govori o prirodnim ljepotama. Domovina je jednom od najuzbudljivijih gradova
svijeta, Bangkoku. Svatko ovdje može naći nešto za sebe, provod, šoping, prirodu,
kulturnu baštinu, plaže, hranu, i još mnogo toga. Zvučim kao reklama za
tajlandsku turističku zajednicu, ali zemlja je uistinu toliko raznolika, i
razlog je što joj se putnici vraćaju godinama. Čak joj je i sam naziv neobičan,
zemlja slobode, thai na tajlandskom
znači sloboda. Jedina od zemalja jugoistočne Azije nikada nije bila
kolonizirana i time je zadržala svu svoju izvornost. Tajlanđane nikada nemojte
dirati po glavi, čak niti djecu, jer vjeruju da u glavi prebiva duša, koja je
izuzetno sveta stvar.
Treba li više od ovoga da se čovjek zainteresira za ovu
zemlju? Meni je to bilo sasvim dovoljno... i tako počinje priča..
Zagreb – Amsterdam – Bangkok – Ayutthaya - Chiang Mai –
Thaton - Chiang Rai - Ko Samed –Bangkok – Amsterdam - Zagreb.
17 dana, 22000 kilometara, 5 aviona, 3 međugradska
autobusa, 2 trajekta, 1 brod, 1 čamac, 1 bicikl, bezbroj tuk tukova.
18 sati putovanja, od toga 14 sati leta. Pih šta je to za
mene. Da je bio sat duže, bacila bih se kroz vrata aviona (khm možda se zato i
ruše avioni, zbog rastrojenih putnika..).
Avion za Amsterdam kasni zbog snježne oluje pa imam
vremena promatrati ljude oko sebe. Navijači, ide se u Beč na rukometno finale.
Ja ću biti debelo u zraku dok postajemo prvaci Europe. Pa zatim jedna čudna
grupa ljudi isto čeka avion za Amsterdam. Svi se poznaju ali naoko nemaju ništa
zajedničko. Na kraju, znatiželja je jača i u avionu pitam tko su. Ide ekipa na
Bali, farmaceuti, na nagradno putovanje (nagrada što smo mi potrošili toliko
lijekova khm). A tko si drugi u ovo doba može priuštiti platiti putovanje
svojim zaposlenicima, nego oni...ah..sretno im bilo.
Boeing 747-400, China Airlines, trebalo je sat i pol
vremena da nas ukrcaju u Amsterdamu, navodno u određenoj kofiguraciji sjedala
može imati i do 570 putnika, i do izgradnje Airbusa 380, bio je najveći
putnički avion na svijetu. Ukratko, nema kraja. U toku leta smo nekoliko puta
dobili obrok, već lagano istočnjačka hrana, kao uvod. Imaš slušalice, telku,
neograničeno piće (da, da, ima vina, pive i čak nešto žestokog), i samo trebaš
preživjeti to što si sfrkan ko kifla. No, to se vrlo brzo zaboravi, čim
pristaneš na toliko željenu destinaciju.
Prva stvar koju pamtim kada sam izašla iz aerodromske
zgrade u Bangkoku je vlaga. Lijepo izađeš iz klimatiziranih 20 na isto tako
klimatiziranih 35 i 90% vlage. I počneš hiperventilirati. Kao u maloj pekari u
kvartu, gdje su prozori i vrata zamagljeni od pare. Takvo me vrijeme očekivalo
sve do sjevera Tajlanda. Zalijepila sam se u sekundi. Backpak za majicu, majica
za mene, a niti traperice nisu doprinjele općem osjećaju ugode. Skidanje.
Pričekala sam bus za grad, 150 bahta, i pravac na
kolodvor za Ayutthayu. U busu oblačenje. Aaaaa zato su svi domaći u vestama.
Klima šiša na 20. Bangkok ću razgledati na kraju putovanja. Dvoumila sam se
između Ayutthaye i Sukhotaia, oboje nude mnogo uvida u prošlost i drevne
hramove, ali budući se Ayutthaya nalazi na samoj pruzi prema sjeveru, nisam
morala skretati sa puta, što mi se učinilo kao prihvatljivija opcija zbog manjka
vremena.
Prvo što uočavam je da vas u Tajlandu uvijek promatra
minimalno jedan par očiju, onih kraljevih, a povremeno mu se pridružuje i
kraljica. U raznim situacijama i pozama, promatraju vas sa jumbo plakata,
obaveznih sličica u svim vozilima (svaki pravi thai ima kraljevu sliku oko
retrovizora). Onako kako je to kod nas u predizborno vrijeme. Kasnije sam
uočila da se taj broj povećava bar za nekoliko puta, ovisno koliko vas pasa
prati.
Tajland je kraljevina, a kralj se poštuje
više od ičeg drugog. Kralj Bhumibol Adulyadej
zasjeo je na tron 1946. i danas je najduže vladajući kralj na svijetu, jedina
figura koja ujedinjava tajladski narod. Po
zakonu, svakome tko uvrijedi ili zaprijeti kralju ili kraljici, prijeti i do 15
godina zatvora.
Ono
čega se pribojavaju svi stanovnici Tajlanda, jest smrt kralja i rušenje ionako
klimave demokracije. Neredi posljednjih godina kulminirali su u proljeće 2010.,
i rezultirali desecima mrtvih na ulicama Bangkoka. Borba između siromašnih i
elite smirena je, no pitanje je da li je i stvarno riješena..
Prije
početka putovanja, nekoliko osnovnih stvari koje ste obavezni koristiti dok
boravite u Tajlandu:
Baht – tajlandska valuta, 1€ = 45bt (takav je
bio tečaj u veljači 2010.). Na svakoj novčanici je, naravno, kralj, u mlađim
danima, opet naravno.
Tuk tuk – supersmiješno i superkorisno prijevozno
sredstvo, križanac između motora, rikše, i auta. Svi vozači tuk tuka su
profesionalni vozači utrka, tako se barem čini.
Sangitaw – recimo nešto između kombija i kedija,
služi za prijevoz ljudi, životnija, stvari.
Tiger, Singha, Chang – fotka sve govori
No, sjedim ja tako na kolodvoru i čekam vlak za Ayutthayu,
na velikoj telki vrti se neko nazovi hrvanje, kadli se kraj mene raspakira
poveća thai obitelj. Troje djece, sedam torbi...i tako oni sve to lijepo ostave
u čekaoni i odu. Mislim si gdje će, nitko nije ostao da čuva stvari, pa sam si
ja dala u zadatak da to radim umjesto njih. Kad već sjedim. Nakon sat i pol se
vraćaju, pokupe stvari i odu. Ne znam da li ste do sada već svi uočili što je
čudno u ovoj priči. Nitko im nije maznuo niti pokušao maznuti ništa od tih
stvari!!! To je bio moj prvi susret sa poštenjem ovog naroda, a ovakvih
primjera bilo je još bezbroj na mom putovanju.
Dok čekam vlak na peronu, gledam frizerski salon i
brijačnicu na tom istom peronu. Na otvorenom. Nekoliko sati kasnije ću shvatiti
da se cijeli život u Tajlandu odvija na otvorenom, jedino se ne spava na cesti.
Vozim se totalno rasklimanim vlakom (naš zagorski
kaubojac je space shuttle za ovo, al ja sam namjerno uzela najjeftiniju kartu), i gledam život uz prugu. Nastambe se nalaze skroz uz tračnice, ako nisi pažljiv i
staviš ruku kroz prozor opa nema ruke. Ili ako si malo sretniji, uloviš neki
ručnik ili japanke.
Ayutthaya je grad udaljen od Bangkoka kojih sat i pol vlakom,
poznat kao bivša prijestolnica Tajlanda, izuzetno bogate povijesti i nasljeđa.
Osnovana 1350. godine, zbog svoje
idealne lokacije, stoljećima je bila centralno mjesto za trgovinu Azije, pa čak
i svijeta. Do 1700 godine postala je najveći grad na svijetu, sa preko
1.000.000 stanovnika, dok ih danas broji tek oko 60.000.
Na žalost, 1767. uletili su burmanci i kako to već obično
biva, spalili ju i srušili do temelja. Danas možemo samo zamišljati kako je
izgledala na vrhuncu svoje slave, sa preko 400 hramova. 1981. uvrštena je na
UNESCOvu listu zaštićenih gradova.
Glavni dio grada okružen je sa svih strana trima rijekama,
tako da jednu od njih prelazim nazovi čamcem, ipak bih rekla skelom. Na putu od
kolodvora do rijeke, upoznajem par francuza. Kad čuju od kuda sam, prvo mi
priopćavaju lijepu vijest da smo izgubili u finalu rukometnog prvenstva, upravo
od tih istih francuza. Znala sam da mi se zbog nečeg ne sviđaju. A i baš ne
razumiju engleski ili se prave, pa se brzo rastajemo. Osim njih, nigdje
stranaca na vidiku.
Dok hodam gradom u potrazi za smještajem, prati me
osjećaj da sam u čudnom gradu. Ne znam zašto, jednostavno sam osjećala da ovo
nije tipičan tajlandski grad. I kako se kasnije i pokazalo, bila sam u pravu.
Drito sam zalutala na tržnicu. Vau. Šok. Friško priklani pilići vise sa svih
strana, na otvorenom, naravno. Jure štakori. Muhe posvuda.
Dakle, rekoh, ovo je Tajland.
Smjestila sam se u jednom od guesthouseva, soba s
kupaonom, vrlo skromno ali najbitinje čisto, za 300bt. Pojela svoj prvi
tajlandski obrok, piletina sa indijskim oraščićima, jedno od najomiljenijih
thai jela, za prste polizat a za samo 70bt. Eto pala mi je na pamet ideja, da
bi mogla napisati recept, po jedan za svaki grad, isključivo lokalna kuhinja,
naravno. Ili možda ipak ne, to ionako nikog ne zanima.
Kod tajlanđana, hrana je centralni dio svakog događanja i
obrnuto, tj često je povod sam za sebe ili razlog za proslavu. To je djelomično
zbog njihove prijateljske prirode ali i zbog načina na koji se ista naručuje
i jede. Ne postoji predjelo, niti postoji jelo koje pripada samo jednoj osobi.
Uvijek se naručuje onoliko jela koliko ima gostiju i sva jela se dijele.
Ukratko, što više ljudi, to više vrsta klope! Štoviše, mnogi tajlanđani vjeruju
da jesti sam donosi lošu sreću...khm koliko loše sreće me čeka na ovom putu ne
znam, al ne piše mi se dobro...
Te večeri uspjela sam još napraviti
brzinski đir do najbližih hramova, taman prije zalaska sunca i popiti pivo,
Chang, domaće, a dobar izbor bi bila i Singha, također domaća.
I naravno pasti u nesvijest od umora, nakon što sam bila
budna skoro dva dana. Spavala nisam ništa. Pojeli me komarci. Ali doslovno.
Inače sam potpuno imuna na te beštije, zaobilaze me u širokom luku, ali ovo je
bilo prestrašno. Nije bilo načina da se obranim, ni sprej ni ulje nisu pomagali
i jedva sam dočekala jutro. Ujutro sam imala što i vidjeti. Izgledala sam kao
da imam osip, bila sam sva u kvrgama, i iako se nisam pregledavala, kladim se da
nije bilo centimetra u koji nisu ugrizli. Jedini savjet koji mogu dati je da
uzmete sobu sa blindiranim prozorima i vratima, nikako ih ne otvarate nego se
provlačite ispod vrata kao mačka. Uz to još obavezno i mrežu oko kreveta. Strah
da će ovakve noći biti svakodnevnica, pratio me slijedeća dva dana dok se opet
nisam dočepala kreveta.
Za doručak sam izabrala američki doručak, tost, jaja,
šunka, voće i čaj, tradicionalnu rižu i
juhe ostavljam za ručak. Doručak jeftin i ukusan, 100bt.
Tako, sad sam se dobro najela pa krećem iznajmiti bicikl,
kako bi obišla grad i stare hramove. Iako je područje dosta veliko, vrućina i
vlaga nesnosne, bicikl mi se činio kao najbolja opcija. Možete iznajmiti i tuk
tuk, ali ovako sam neovisna o bilo kome i čemu, i mislim da ću najbolje
iskoristiti dan. Iznajmljivanje bicikla cijeli dan 35bt. Hramove pojedinačno
možete naći u svakom vodiču, a ovo ipak nije vodič, tako da ću se bazirati na
ono što se mene dojmilo i pokušati prenijeti makar djelić atmosfere. I
prepustiti vas fotkama, koje će ionako bolje od mene dočarati divotu i veličinu
ovog mjesta.
Lagano bicikliram, u zoni hramova nije gužva, promet je
vrlo slab, pa je čisti užitak vozikati se i razgledavati. Prvo mjesto kojeg sam
se dočepala je stvarno impresivno, veeelika površina sa nekoliko velikih i
mnoštvom malih hramova, između travnjak i nekoliko jezera. I nigdje žive duše.
Odlično mjesto za predah uz jezero, za snack i puno vode, koju nikako nemojte
zaboraviti piti u što većim količinama.
Dok se vozim dalje, nailazim na malenu tržnicu prepunu
štandova sa hranom i pićem, i nezaobilaznim razno raznim suvenirima. Kupujem
slamnati šešir, koji se pokazao kao odlična investicija i bio mi je vjerni pratioc
sve do posljednjeg dana mog putovanja. Toplo preporučam da zaobiđete šilterice
i slične kape, jer ćete biti mokri u sekundi, i mozak će vam sigurno zakuhati
na ugodnih 40ak stupnjeva.
Dolazim na jednu od najznačajnijih destinacija na otoku,
hram Wat Phra Si Sanpeth. Služio je za kraljevske ceremonijale i kao grobnica
za posmrtne ostatke kraljeva i kraljevske obitelji, koji su se pohranjivale u
jedan od tri chedija (nazovimo ih nekakvim toranj prostorijama), koji i dan
danas stoje.
Običaj je da se Buddhi pridonose razni darovi, od
cvijeća, figurica, koji se zatim polažu u podnožje hramova ili samih kipova
Buddha.
Kod ovog hrama sam već naišla na neki muving, ima
turista, prvo odabirem sjesti u hlad palme i malo promatrati. Jedna tajlanđanka
svira instrument kraj mene, tri srednjoškolke ispod palme se hihoću, šminkaju,
uređuju frizuru. Iste su u svim krajevima svijeta.
Kao posljednji veliki pothvat toga dana (dan je ustvari
vrlo kratak, mrak je već oko 18 sati, pa je poželjno ustati rano, ako imate
veći obilazak u planu), odlučujem odpedalirati van grada, preko rijeke, u
potrazi za jednim od najveličanstvenijih hramova u Ayutthayi, navodno je
najljepši baš u zalazak sunca, Wat Chaiwatthanaram.
Uz put, nailazim na toliko hramova da ih ne bi mogla niti
izbrojati, i odustajem kod zaustavljanja kod svakog, jer bi mogla cijeli
godišnji provesti a da se nisam maknula iz Ayutthaye.
Wat Chaiwatthanaram, doslovnog prijevoda Hram dugog vladanja i veličanstvene ere,
izgrađen u kmerskom stilu, imao je 120 kipova Buddhe kojima su svima ukradene
glave. Burmanci ga nisu poštedjeli pa je sve do 1992 bio zatvoren za javnost.
Sam hram služio je kralju za razne vjerske obrede, tamo su se kremirali prinčevi i
princeze. Ulaz se plaća 50bt, do njega možete tuk tukom, brodom ili pak, kao ja
biciklom.
Ima vrlo malo turista, hram se nalazi neposredno uz
rijeku, i uistinu je velik i definitvno vrijedan dodatnog pedaliranja. Poseban
je osjećaj zavaliti se na travu i gledati kako sunce zalazi iza tih
monumentalnih stupova, kipova, tolikih Buddha... I pokušavati zamisliti kakav je
bio život za vrijeme dok je ovaj grad bio prijestolnica i dok je sve vrvilo od
ljudi, dok danas čeka da ga posjete tek najodlučniji putnici u potrazi za
starim vremenima. Lagano pada mrak, znam da je vrijeme da krenem natrag, dok za mnom ostaje zagonetni Wat Chaiwatthanaram.
Naravno da sam se izgubila u spletu hramova i ulica na
kojima ne postoji nikakav orjentir, nema rasvjete, osim najznačajnijih hramova
ništa nije osvijetljeno. Pa ti nađi put kući, druže. I tako dok sam pokušavala
izaći iz kompleksa, ugledam ekipicu kako na klupicama cuga, uz zapaljenu vatru
i kazić. Nisam ni sama znala jel mi pametnije pitati za put ili pobjeći što
brže mogu. S mišlju kako bih mogla cijelu noć provesti vozikajući se u krug,
ipak sam se odlučila za prvu varijantu. Ne samo da nisu bili strašni i opasni,
još su me i pivom ponudili, i pokazali mi put natrag prema gradu. Ovako po
noći, uz rasvjetu, hramovi izgledaju još impresivnije nego po danu, i prava je
šteta što nemam vremena duže uživati u pogledu.
Pokupila sam prtljagu koja je stajala u guesthousu, sjela
u interent caffe i čekala ponoćni vlak za sjever. Budući da skela ne vozi po
noći, računala sam uzeti tuk tuk do kolodvora, jer mi se ne pješači 3 ili 4 km
po mrklom mraku. Vraga. Nigdje niti jednog tuk tuka, čak niti na ulicama više
nema ljudi, i tako nakrcana sa backpackom od 15 kila na leđima i još jednim
manjim ruksakom naprijed, hrabro krećem u pješačku avanturu po ulicama Ayutthaye. Grupice u mraku sa zapaljenim
vatrama, k'o iz filmova, štakori veličine mačaka i ja. Do pola puta sam već
krepana i sve si mislim kako neću stići uloviti vlak. Uto se odnekud pojavi tuk
tuk, upadam bez cjenjkanja, ma platila bih mu koliko god hoće, samo neka me
vozi odavde. Sam Buddha ga je poslao i ne mislim se cjenjkati za pola kune.
Tu završava moja priča sa ovim, kako će se kasnije
pokazati, totalno netipičnim tajlandskim gradom. Zanimljivo je kako puno ljudi
Ayutthayu doživi jednako kao i ja, često je to prva stanica u Tajlandu i vrlo
često šok za sve putnike, budući nije ništa od onoga o čemu ste slušali. Već
spomenuta tržnica u uvjetima na koje ipak kasnije nisam nigdje naišla, usudila
bih se reći prljav grad sa neljubaznim ljudima, zapušten, kao da je, nakon 400
godina burne i sjajne prošlosti odlučio predahnuti. Ipak, zbog svojeg
povijesnog nasljeđa, atraktivnosti lokacije, tog posebnog osjećaja koji me
obuzimao dok sam lutala mirnim kompleksima hramova, sva ta mističnost koja se i
danas može osjetiti i gotovo opipati, dok se penjete po ostacima tog
nekadašnjeg carstva, Ayutthaya je do kraja puta zauzela visoko mjesto na mojoj ljestvici.
Eh da, da ne zaboravim, kroz cijeli Tajland pratiti će me
horde i horde pasa (tajlanđani definitivno ne jedu pse, to se radi u Vijetnamu), ali Ayutthaya je tu definitivno bez
premca. Svuda su, na cesti, u dućanima, u restoranima, gdje god možete
zamisliti – tamo su. Povremeno su čak vrlo agresivni, jedan mi je pokušao
ugristi nogu dok sam se vozila na biciklu, tako sam ga šutnula nogom da mislim
da su drugi putnici bar na neko vrijeme sigurni.
Na kolodvoru upoznajem simpatičan par iz Budimpešte,
jedini smo putnici na stanici, svi ostali ukrcani su već u Bangkoku. Kartu
obavezno kupite još u Bangkoku, jer su samo jedna spavaća kola i u sezoni karte
planu. Za spavaća klimatizirana kola, karta je oko 500bt, što je uistinu
jeftino. Budući je već ponoć, na krevetu iznad mene netko spava, kao uostalom i
većina ostalih putnika. Da ne bi bilo zabune, kupei ne postoje, po danu je to
sasvim običan vlak, koji se navečer pretvara u spavaći, navučete zastor i to je
to. Krevet je spremljen, posteljina čista, dobijete i plahtu za pokriti se.
Niti slučajno se nemojte zaputiti na putovanje vlakom bez nešto toplije odjeće,
jer klima radi cijelu noć, na cca 20 celzijusa i riskirate da se ujutro
probudite kao pingvin. Naručujem i doručak u krevet (aha i to se može), jaja i
tost, skup je to doručak ali je definitivno specijalna prigoda, pa nije beg
cicija. Između vagona se puši i pije, ilegalno, ima još ljudi kojima se ne spava,
pa je prilika za doznati nekoliko informacija. Napokon, u jedan ujutro vrijeme
je za spavanje, tko zna što me sutra čeka?!
Jutro je osvanulo tko zna kad, ja sam stvarno dobila
doručak u krevet i vrijedio je svakog bahta. Negdje oko podne bi trebali stići
u Chiang Mai, najveći grad na sjeveru, do onda lagano zavaljena gledam kako
promiču polja i šume, malena sela i mjesta, upijajući svaki trenutak. Ako sam
ikad i posumnjala da li ću sve ovo moći sama, to pitanje sam ostavila daleko
iza sebe i spremno krenula u još jedan dan.
Kako je bilo najavljeno, u Chiang Mai stižemo oko
podneva. Sa svojim novim frendovima mađarima dijelim tuk tuk do centra grada,
koji je opasan zidinama. U mali tuk tuk ukrcali smo se nas troje, brdo torbi,
stvari vise van sa svih strana, otpilike kao onaj vic kako smjestiti pet
slonova u malog fiću. No to je tamo najobičnija stvar. Dok je van zidina promet
gust i kaostičan, unutar njih vlada
poprilično opuštena atmosfera, promet je lagan, uglavnom bicliki, svećenici,
školska djeca, ulični prodavači...
Chiang Mai nazivaju biserom sjevera, gradom u kojem,
usprkos svojoj veličini još uvijek možete doživjeti dio tradicionalnog života
na Tajlandu. To je ujedno i najveći grad sjevera, okružen visokim planinama,
idealno polazište za razne vrste trekkinga, izleta na farme slonova, rafting, posjeta
plemenima, izleta na Golden Triangl (Zlatni trokut) – mjesta gdje se spajaju
Laos, Burma i Tajland i koje je oduvijek bilo područje za šverc drogom. Izbora
na pretek, samo kad bi bilo malo više vremena...
Grad ima više od 300 budističkih hramova (wat), koji su
prave male oaze mira i tišine, kad poželite predah od gradske vreve i vrućine.
Budući da ih ima toliko, nakon dva dana više ne znaš koje si vidio i koje nisi,
otprilike kao da odeš u Rim i pogledaš barem polovicu od 2000 crkava.
E ovo je već grad kakav sam očekivala, potpuno drugačiji
od Ayutthaye!
Smjestila sam se u jednom guesthousu, unutar centra, soba
s kupaonom za 200bt! Pa ne može jeftinije od toga! Samo mjesto je i restoran i
guesthouse i kafić i okupljalište putnika sa svih strana svijeta, toliko udobno
sređen da se, kad se jednom zavališ u divane i fotelje, onako iscrpljen od
putovanja, jedva natjeraš ustati.
No, kako imam svega dva puna dana u Chiang Mai, vrijeme
je da krenem u istraživanje. Ostatak dana odlučila sam provesti unutra zidina,
bez nekog plana, jednostavno šetajući. Kraj mog guesthousa je i praonica
rublja, koju ćete naći na svakom ćošku, i za smiješne novce (10-20bt) oprati
sav veš. tj, ostaviti da ga operu i za nekoliko sati doći po njega. Stoga nema
smisla sa sobom nositi puno robe, već po putu prati veš kad vam je potreba.
Prvo na što nailazim su štandovi sa svježim voćem, već
oguljenim i pripremljenim za jelo. Ima svega: lubenice, kakosi, ananas, papaya,
sezona jagoda je u punom jeku.. Ovo je jedna od najboljih stvari u Tajlandu, to
svježe voće kao snack ili kao osvježenje, na svakom koraku, za smiješnu cijenu
od 10-15bt. Dnevno sam jela i po desetak porcija voća! Ili umjesto porcije
voća, možete popiti upravo iscijeđen sok ili shake. Savršeno! Mislim da je to
ono što mi je najviše nedostajalo kad sam se vratila kući.
Lutam uličicama koje su prepune salona za masažu, uličnih
restorana, motora i dolazim do zidina koje su sa vanjske strane opasane
rijekom. Sve je uređeno, rijeka izgleda poprilično čisto, sa mjestimičnim
vodoskocima. Vidim da je sa druge strane neki drugi svijet, auti, kamioni, tuk
tukovi, sangitaw, svi nekamo jure, pa odlučujem ostati unutar zidina.
Iz svakog drugog dvorišta izviruje kupola nekog wata, pa
prepuštam Lonely planetu da mi savjetuje
koje posjetiti. Dolazim do jednog od najznačajnijih watova u Chiang Mai, Wat
Chiang Man. Kompleks je to od nekoliko hramova, i nekoliko popratnih zgrada,
napravljen u budističkom stilu. Pomalo kićasto, ali svi su takvi. Prvi je to
hram napravljen u Chiang Mai, 1297., i u njemu je pohranjeno nekoliko značajnih
religijskih artefakata. Najstarijeg od njih čuva 15 slonova. U jednom od manjih
čuvaju se dva Buddhe, maleni ali imaju veliku religijsku važnost. Za jednog se
vjeruje da su ga donijeli u 8. stoljeću sa Sri Lanke, da ima moć dozvati kišu i
zbog njega se održava festival u travnju
svake godine. Drugi se pak štuje jer ima moć da zaštiti od raznih katastrofa.
U sjeni drveća mogu se vidjeti razni umjetnici, koji
vjerojatno dolaze po inspiraciju i mir. U svaki hram možete ući, uz uvjet da
skinete cipele, naravno.
U mnogim hramovima možete i chatati sa svećenicima,
saznati što vas zanima o budizmu, a za njih je to prilika da vježbaju engleski.
Svaki, pa i najmanji fizički kontakt je zabranjen.
U svakom watu ima i javni wc, u kojem također morate
skinuti cipele (brrrrr) i možete navući šlapice koje su tamo upravo u tu svrhu.
Koliko god čudno zvučalo, svi javni wci u Tajlandu su izuzetno čisti, pa čak i
na kolodvorima. Iako je izazov, priznajem, ići na čučavac sa backpakom na
leđima (koji u pravilu nemaš gdje ostaviti niti koga zamoliti da ga čuva), ne znam
tko je u većoj opasnosti, wc ili torba. Ali vježbom do savršenstva i vrlo brzo
čovjek nauči hvatati ravnotežu.
Nakon cjelodnevne šetnje, vrijeme je da se nešto pojede.
Odlučujem se za juhu i salatu u jednom od bezbroj malih restorana uz put. Za
mnoge tajlanđane, juha i riža su savršen i dostatan obrok.
Kuhinja u Chiag Mai je prepuna utjecaja iz obližnjeg
Laosa, pa tako ove dvije zemlje dijele mnoga jela. Moj problem je taj što ne
jedem ljuto, pa mi je izbor uvelike sužen, ali ajde, preživjeti ću i to kako bi
probala tradicionalnu hranu.
Najpoznatija juha sjevernog Tajlanda je khao soi, juha od
curryja sa bami, tjesteninom od jaja i mesom, pa sam se odlučila upravo za nju.
Za sve ljubitelje kuhanja, Chiang Mai je pravo mjesto.
Ima toliko škola kuhanja, da je pravo umijeće izabrati jednu. Škole mogu
trajati od pola pa sve do 7 dana (a i duže, ali ovo su uglavnom namijenjene za
turiste koji se ne zadržavaju dugo), i obično uključuju posjet lokalnoj
tržnici, upoznavanje sa namirnicama, te pripremu tradicionalnih jela. I
naravno, jedenje toga što ste skuhali.
U šetnji hramovima naletjela sam na jedan zanimljiv, tj
njegov vrt je bilo ono što je zanimljivo. Prepun drveća a na svakom jedna
izreka. Na sreću, i na engleskom, pa se uz predah od hodanja, može i pročitati
nešto mudro.
Navečer sam se uputila na night bazaar iliti noćnu
tržnicu, najpoznatija je upravo u Chiang Mai. Hrana, odjeća, prava i kriva,
umjetnine, suveniri, svila...tamo ima što god padne čovjeku na pamet, po
najnižim cijenama u Tajlandu. Budući je sjever Tajlanda poznat po kvalitetnoj i
jeftinoj svili, nadala sam se da ću tamo naći nekoliko finih komada šalova. Na
žalost, većina robe su mahom drangulije, nimalo tradicionalno, izgleda da sam
otkrila gdje Janjevci nabavljaju robu! Ako želite kvalitetnije stvari i zateknete
se u nedjelju u Chiang Mai, otiđite na nedjeljni sajam u starom gradu, manje je
ljudi i manje gužve. Izmijenila sam brojeve sa svojim mađarskim prijateljima i
dogovor je bio da se nađemo na tržnici. Nisam niti trebala zvati, u toj gužvi
naletjela sam ravno na njih, pa smo nakon popijenog piva, odlučili prošvrljati
okolo. Malo smo zavirili na tržnicu hrane, isprobavajući nepoznate namirnice,
jedna od njih bili su i pečeni crvi, koje se ženski dio ekipe ipak nije usudio
probati. Kaže Gabor (tako se zove moj mađarski prijatelj, vrlo neobično za
jednog mađara) da su kao čips, hrskavi i slani, i kupuju se na dekagrame ili
kile. Tako da se pripremite unaprijed za kupovinu. Unatoč tome što sam više
očekivala od noćne tržnice, ipak je večer bila zabavna..
Slijedeći dan uputila sam se u Wat Phrathat Doi Suthep, svetište
na planini iznad Chiang Mai, udaljen oko 15 km od grada, jedno od najsvetijih
mjesta u Tajlandu, te rezidencija za odmor kraljevske obitelji. Za njega se veže
jedan od najpoznatijih tajlandskih mitova, o bijelom slonu koji je na to mjesto
donio kost za koju se vjerovalo da je kost iz Buddhinog ramena. Prvi wat
napravljen je 1383., kasnije nadograđivan do današnjeg izgleda. Iz Chiang Mai
se ne vidi, budući je smog vrlo veliki problem ovog grada. Do njega je najbolje
iznajmiti motor, a ako niste vozač, možete gore i sa vozilom zvanim sangitaw,
vrsta nazovi kombija, koji stoji na dva punkta u gradu i čeka da se skupi
dovoljan broj putnika. Čekanje ovisi o tome koliko vas ima, a i cijena naravno.
Nas je bilo četiri i vozač je htio masno naplatiti ili pak čekati do tko zna
kada. Tajlanđanka koja nije znala ni riječi engleskog, mama i kćer japanke koje
su nabadale engleski, tako da smo se jedva nekako nacjenkale za pristojnu
cijenu uz trenutni polazak. Ne sjećam se kolika je bila, nisam zapisala, čini
mi se oko 100bt. Inače, svi odlično pričaju engleski, samo što ih ništa ne
razumijete. Ten bahts (10 bahta) zvuči otprilike teee baaa, pa treba vremena
dok se ufurate u njihov izgovor. U međuvremenu, uvijek su tu ruke, noge i
kalkulator.
Vozilo je zanimljivo, ima klupice sa strane a iza je
otvoreno tako da se uvijek netko može prikačiti i stajati (ništa neuobičajeno,
pogotovo ako je gužva), isto tako možeš i ispasti van.
Na cilju je parkirano mnoštvo sangitawa i motora, pokoji
bicikl. Eeee to je turizam. Taj Doi Suthep dođe nešto kao naše Sljeme, samo što
mi gore idemo na grah s kobasicom, a oni na duhovnu obnovu. Da bi se došlo do
svetišta, morate se popeti UZ 309 poprilično strmih stepenica, ili možete uzeti
tramvaj (njega priznajem nisam nigdje uočila). U podnožju samih stepenica, mala
tajlanđanka odjevena u tradicionalnu nošnju pozira za novce, i tako valjda
zarađuje za kruh koji jede. Fotografiram ju, prekrasna je, malo mrzovoljna
naravno, i ostavljam nekoliko bahta, iako niste obavezni platiti, nije pristojno ne
ostaviti malo novaca. Na kraju, to su tako sitni iznosi za nas, da bi se čovjek
uistinu osjećao kao zadnje govno (pardon my french), iako sigurna sam, ima i takvih.
Ovdje u planini vrućina je lakše podnošljiva, čak niti
vlaga nije tolika, pa se čovjek nekako dokopa ulaza u kompleks. Ulaz se
naplaćuje 30bt. Malo poslije samog ulaza morate izuti cipele i nastaviti bosi
(poslije biraš koje cipele ili tenisice koje hoćeš, ima u izobilju). Ima poprilično ljudi, iako nije gužva.
Nema buke ni galame, ljudi u tišini hodaju i razgledavaju, neki mole, ima puno
zelenila i vodopada. Odozgora se pruža prekrasan pogled na panoramu grada, a
mir je takav da bi cijeli dan mogao tamo sjediti i meditirati. Totalno
opuštajuće i prekrasan predah, svakako vrijedan posjeta.
Nakon povratka u grad, obilazim još nekoliko watova i
krećem na dogovorenu tajlandsku masažu. Masaža je dostupna na svakom koraku,
bilo da ste željni samo predahnuti i izmasirati stopala, ili pak prepustiti
cijelo tijelo iskusnim maserkama. Cijene su smiješno niske, za sat tajlandske
platiti ćete između 150 i 250bt. Prvo su me obukle u neki smiješni kostim,
tradicionalni tajlandski, ogromne hlače i košulja na vezanje, oprale mi noge i
onda je krenula lomljava. Ljudi moji to nije masaža. To je trganje i
rastezanje svih dijelova tijela, ona to radi isto tako sa rukama, nogama,
laktovima, pa si legne na mene, pa me prevrne, borba!! Jaoooo mislim si šta mi
ovo treba, pa ja još moram hodati danima po Tajlandu, kako ću strgana! Naravno
da sam tek nakon nekoliko sati osjetila pravi učinak masaže, od bolova nije
ostalo ništa.
Usput mi je palo na pamet da bi mogli uvesti par tisuća
ovih divnih ženica da nas masiraju dok hodamo gradom, nakon napornog radnog
dana, šopinga i sl.
Večeras ostajem u guesthousu, razraditi plan za sutra, a
i nakon cjelodnevnog pješačenja dobro će mi doći malo odmora. Super je taj moj
guesthouse, kad se zatvori recepcija, sami si uzimate piće iz frižidera i
zapišete u tekicu, i na odlasku podmirite račun. Moš' si mislit kad bi to kod
nas funkcioniralo! Nisam ni sjela, već me zove neka grupica da im se pridružim.
Dankinja, finac, irac i australac na radu u Shangayu. Kakva družina! Upoznali
su se putem, u tko zna kojoj zemlji, i odlučili nastaviti skupa. Lagano
pijuckamo pivo i prepričavamo zgode. Ja ih doduše nemam, ali ih zato mali finac
(21 god) ima na pretek. Gotovo nema mjesta u Europi i Aziji koje smo spomenuli,
a da on nije bio tamo, uključujući Split i Zagreb. Dankinja je pak na putu već
šest mjeseci, obišla je cijelu jugoistočnu Aziju, a tek su joj 22. I onda sam
pala u depresiju. O dragi Buddha, pa što sam ja radila sve ove godine, iz
vlastitog dvorišta se nisam maknula, a sada si više nikada neću moći priuštiti
da odem nekamo na duže od 15 dana. Ah kako je tužan život nas wannabe
putnika...no šta je tu je, barem dio vremena želim nadoknaditi, pa ajmo u ovako
šarolikom društvu odigrati i koju partiju biljara. Pridružuju nam se još tri
cure i ubrzo shvaćam da mi zvuče poznato. Pa slovenke, kako mi ne bi zvučale
poznato! One su na jednomjesečnom proputovanju Azijom, također studentice,
odnekud vade plastičnu bocu od 1 i pol litre Radenske, naravno da unutra nije
bila Radenska već nešto malo žešće, ali poslužilo je svrsi. U tako bučnoj
atmosferi dočekali smo jutro, izmijenili kontakte i krenuli dalje. Većina ih
još ostaje, ja na žalost nemam vremena, iako me nagovaraju da s njima krenem za
Pai, mali gradić udaljen nekoliko sati prema Burmi, navodni raj za backpackere.
Moj plan je isprogramiran, gotovo svaki dan, a dana je sve manje.
Družino,
sretan put!
Skupljam stvari i krećem dalje na krajnji sjever, do
Chiang Rai. Žao mi je što se već opraštam od ovog divnog grada, tako prepunog
života, najljubaznijeg grada Tajlanda, kako mnogi kažu. Mogao bi čovjek ovdje
provesti puno vremena, a da bi vidio i iskusio sve što nudi. No čeka me još nekoliko mjesta i gradova, Kambodža
(koju sam na kraju ipak izbacila iz plana, no o tome kasnije) i na kraju
Bangkok.
Prema sjeveru hvatam autobus, do gradića Thaton, odakle
ću dalje čamcem kroz đunglu. Na kolodvor stižem otprilike sat vremena prije
polaska busa, ali iz nekog neobjašnjivog razloga, ne mogu kupiti kartu. Na
šalteru nitko ne priča engleski, samo mi rukom pokazuju da se vratim za 10
minuta. I tako nekoliko puta. Napokon, iz valjda petog pokušaja, bus je stigao
i uspijevam kupiti kartu i ukrcati se. Osim mene, tu su još samo tajlanđani, stranaca
nema. Cesta je vijugava, penjemo se u planine, put bi trebao trajati oko četiri
sata. Tajlanđanin pored mene započinje razgovor, na tajlandskom naravno, ne
razumijem niti riječi, pa i ja njemu odgovaram na hrvatskom. Baš smo se lijepo
napričali putem, čak smo i gablec podijelili! Vožnja nije nimalo bezazlena, put
je uzbrdo a busđija cijelo vrijeme pretiče kamiončeke, kola, brzinom od 40 na
sat, bez obzira na sva vozila iz suprotnog smjera. U početku napeto gledam što
radi, nitko se ne uzrujava, poslije shvatim da je to normalno i bezbrižno
gledam sela kroz koje prolazimo. Na jednoj od stanica ukrcava se bjelkinja i
sjedne iza mene, ubrzo doznajem da je amerikanka koja posljednje dvije godine
živi u selu dva sata udaljenom od Chiang Mai i predaje engleski u osnovnoj
školi. Nedostaju joj kina i kazališta, za svaki veći šoping (osim namirnica i
osnovnih potrepština) mora u Chiang Mai, ali svejedno joj je lijepo tu, kaže.
Muči se naučiti tajlanđane engleski, zašto, postaje jasno svakom tko je ikada
pokušavao s njima razgovarati engleski. Priča mi o svakodnevnici u selu sa
dvije tisuće stanovnika, razlikama među 'našim' i 'njihovim' muškarcima,
tradiciji, općenito o životu koji se toliko razlikuje od našeg. Divota
putovanja po Tajlandu, a vjerujem i drugim budističkim zemljama, je ta što ne
osjećaš da uopće imaš spol, nema šanse da te netko pogleda, a kamoli dobaci
nešto nepristojno. Nema onog osjećaja da si imalo ugrožen na bilo koji način,
zato što si žena, i zbog toga se osjećam izuzetno sigurno. U svakom slučaju
sigurnije nego kada po noći idem sama kući u Zagrebu. Pretpostavljala sam da je
to iz razloga što mi, strankinje, ne privlačimo tajlanđane na taj muško-ženski
način, da im naša fizionomija i veličina (oni su svi jaaaaako mali i sitni)
jednostavno nisu privlačne. Ipak, ona mi otkriva da to nije tako, da je i ona
imala isto mišljenje, no kako živi ovdje, zna da su oni ipak samo toliko
pristojni i tako odgojeni, da nikad ne bi pogledali ženu na zapadnjački,
otvoreni način. Iskrcala se u svom selu, a ja sam nastavila put Thatona..
Rano popodne stižemo u Thaton, selo poznato po ničem osim
što je to polazna točka brodova (čamaca) prema Chiang Rai, najsjevernijeg grada
Tajlanda. Može se do tamo i autobusom, ali ovako je zabavnije. Nema baš nekog
sadržaja, tek pokoji guesthouse i restoran, ovo je ipak maleno selo na rijeci
Mae Kok, i većina putnika se ovdje zadržava tek nekoliko sati. Ja sam odlučila
ovdje prenoćiti, vidjeti kako žive tajlanđani u ruralnoj sredini. Budući da
nema drugih putnika u selu, rano ću na spavanje. No prije toga ću malo
prošetati i pokušati se popeti na brdo iznad mjesta, sa kojeg se za lijepog
vremena vidi Burma. Još je jedan razlog za popeti se gore, a to je Wat Tha Ton,
hram, te cijeli kompleks unutar kojeg je i centar za meditaciju, škola i
smještaj za redovnike, i koji se prostire na devet nivoa, na svakom nivou je
jedan kip Buddhe. Bilo je to teže izvesti nego pročitati, a kako je lagano
padala noć, odustala sam na petoj ili šestoj razini. Ipak, popela sam se
dovoljno visoko da bi moj trud bio nagrađen prekrasnim pogledom na okolicu
Thatona.
U sumrak spustila sam se do rijeke potražiti polazište za
brod, uz samu rijeku vrlo je mirno, tek pokoji čamac čeka sutrašnje putnike..
Ujutro se ipak pojavljuje nekoliko putnika, tako da se
nas petero ukrcavamo u čamac i krećemo. Imam i malog francuskog suputnika,
njemu je izgleda potpuno svejedno kamo idemo.
Put traje oko pet sati, uz jedno stajanje za iće i piće,
te nezaobilaznu tržnicu prepunu suvenira i rukotvorina od lokalnih plemena.
Cijena karte je 250bt.
Čamac je vrlo plitak i brz, pa je potrebno pripaziti da
valovi ne smoče aparate, kamere, mobitele. Život na samoj rijeci i uz nju je izuzetno
živ, ima tu ribara, djece koja se kupaju, obrađuju se polja, vadi se pijesak..
Pred očima mi se stalno izmjenjuju prekrasni krajolici,
čas plaže, čas šuma, mnoštvo naselja, hramova, planina. Na žalost, kvaliteta
ovih fotografija je u najmanju ruku upitna, ali brod je uistinu toliko brz,
često mijenja smjer, valovi su poprilični i teško je uhvatiti dobru fotku.
Kao što sam se i pribojavala, dok smo se mimoilazili sa drugim
čamcem zalio nas je val. Al kompletno zalio, sva sreća pa je torbica za
fotoaparat kožna i nije bilo posljedica. Slijedom toga, u drugom dijelu
putovanja, nisam baš previše vadila aparat.
Tako mokri nastavili smo vožnju, što ustvari nije nimalo ugodno
budući da temperatura i nije bila previsoka, uz vjetar na čamcu, biti sav mokar
i sjediti u lokvi vode..al dobro, valjda je i to dio zabave!
Na otprilike pola puta došli smo do sela gdje je predviđen
predah. Nekoliko slonova koji se mogu iznajmiti za jahanje, međutim ja sam
protiv toga. Ustvari ne znam točno objasniti zašto, ali znam da me srce boli
dok ih gledam tako zavezane i dresirane, te močne i veličanstvene životinje
podređene tako beznačajnoj ideji, da se turisti kasnije mogu hvaliti kako su
jahali slona. Znam da su tome oduvijek služili, ali vjerujem da su razlozi za
to ipak bili puno jači i razumniji nego danas... Kako bilo, samo jedan pogled
na njihove tužne oči dovoljan je da mi pokvari dan i gušt ovog izleta...
E sad, zašto to isto ne osjećam pri pogledu na zatočene anakondu
i pitona, nemam pojma. Izvrstan je osjećaj primiti ih u ruke, divno su glatke i
hladne, skroz mazne.
Uz te životinjske atrakcije, na malenoj tržnici možete kupiti i
razne autohtone rukotvorine obližnjih plemena, po astronomski visokim cijenama,
pa bih savjetovala da to ipak ostavite za Chiang Rai. Naravno da su i cijene
pića i hrane previsoke, ali nemate drugi izbor, osim da krepate od žeđi..
Dok čekam polazak, započinjem priču sa svojim suputnikom iz
čamca, sedamdesetogodišnjim amerikancem. Preko ljeta živi u Kaliforniji, a
ostatak godine putuje po toplijim krajevima zemaljske kugle. Izvrstan način za
skratiti vrijeme, uvijek su mi najdraži suputnici ljudi koji su proputovali sve
ono o čemu i sama maštam. Bez obzira na godine, putuje kao backpacker, što mi ostavlja nadu da ću i ja tako jednog dana :).
Kasno popodne stižemo u Chiang Rai, vožnja brodom nije bila
ništa spektakularno ali ipak dovoljno zabavna da se isplatilo ići. Osim toga, i
sam Thaton bi bilo šteta propustiti. Sve u svemu, autobusom bi uštedjeli
vrijeme i nešto novaca, ali i propustili prekrasan krajolik koji se prostire uz
rijeku. Također možete i avionom iz Bangkoka, za sitne novce preko Air Asie. Ja
sam svoju kartu Chiang Rai – Bangkok
platila 30$, i to zato što sam čekala zadnji čas, inače je bila 20$. Avio karte
unutar samog Tajlanda, pa i cijele jugoistočne Azije su na većini ruta izuzetno
prihvatljive cijene, što može uštedjeti puno vremena, budući da razdaljine mogu
biti poprilične. Air Asia ima najpovoljnije
cijene, ali vrijedi pogledati još i Thai
Airlines, Bangkok Air.
Kako se pristanište nalazi izvan grada, nas petero dijelimo
prijevoz u kamiončiću. Za prijevoz se koristi sve što možete zamisliti.
Amerikanca i mene iskrca u centru grada i krećemo u potragu za smještajem. Kako
ću ovdje ostati tri dana, rado bih našla malo bolju sobu. Ulazim u dvorište
prepuno palmi i zelenila okušati sreću. Slatki bungalovčići sa po nekoliko
soba, taman ima jedna za mene, sa velikim krevetom i velikom kupaonicom,
skromno ali meni najvažnije, čisto, za cijenu od 300bt. Amerikanac nije bio te
sreće pa se pozdravljamo.
Chiang Rai je gradić od 60.000 stanovnika, nalazi se gotovo na
tromeđi Tajlanda, Laosa i Burme, i izvrsna je baza za istraživanje na Zlatni
trokut i rijeku Mekong, no računajte na veće
cijene nego u Chiang Mai, zbog slabije potražnje. Meni se ovaj gradić učinio
dobrim mjestom da predahnem par dana, planirala sam neki izlet za koji se na
kraju na žalost ipak nisam odlučila, ali se nisam mogla natjerati jer sam bila
već poprilično iscrpljena i umorna od dosadašnjeg putovanja. Tako da sam ta dva
i pol dana odlučila malo odspavati, istražiti, jednostavno uživati u laganom i
uspavanom tempu grada i njegovih stanovnika.
Prvo odredište je hram Wat Rong Khun, ili jednostavnije White
temple (bijeli hram), 13 km udaljen od grada. Iz centra grada, kod noćne
tržnice, voze busevi, ako ne želite platiti taksi. Izgrađen 1997.godine, od
potpuno bijelog materijala i bijelog stakla, najneobičniji je hram u Tajlandu.
Bijela boja predstavlja Buddhinu čistoću, a bijelo staklo Buddhinu mudrost koja
‘sjajno svijetli nad cijelom Zemljom i Svemirom’. Dan je bio perfektan za
posjetu, jer je nebo bilo žarko plavo i prekrasan kontrast bijelom hramu.
Pripazite na odbljeske bijelog stakla, došlo mi je da oslijepim od tolikog
kića. Stvarno, šta jest jest, hram je totalni kić. I istovremeno prekrasan i
fascinantan. No pravo iznenađenje sam doživjela tek unutra: potpuno je oslikan,
sa čudnim crtežima svemira, nepoznatih bića, modernističkim motivima, pa čak je
glavni lik iz Matrixa našao svoje mjesto na zidu ovog hrama. Na žalost,
fotografiranje nije dozvoljeno, pa ćete se morati osobno uvjeriti. U kompleksu
se nalazi i muzej, ulaz besplatan, i svakako treba pogledati zbirku slika,
skulptura, predmeta iz raznih doba tajlandske povijesti. Definitivno vrijedan
izlet, garantiram da ovako nešto nećete imati priliku skoro pogledati.
Pri povratku, nikako ne mogu naći autobusnu stanicu, sve su to
agencijski busevi, vidim lika kako čuči ispod tri grane, hvata hlad, pa rekoh
da probam i ja. Klimanjem mi potvrđuje da tu stoji bus, pa čučnem k njemu.
Umjesto busa dolazi sangitaw, samo što je ovaj pun k’o
šipak koštica, al na 40C mi se ne čeka drugi, pa odlučujem isprobati vožnju
viseći iz jurećeg vozila. Sigurno ima i opasnijih i glupljih stvari, al u tom
trenutku mi niti jedna nije pala na pamet. Ipak, u komadu se vraćam u grad.
Navečer izlazim u potragu za jelom. U blizini je noćna tržnica
pa pretpostavljam da je tamo i centar događanja. Sjetim se da nisam kupila još
ništa od poklona, pa ću izvidjeti kakva je ponuda.
Budući se nalazim na krajnjem sjeveru, ovdje su noći već
poprilično hladne (ok, 15 C nije hladno, ali nakon konstantnih 30+, definitivno
nije toplo, vjerujte mi na riječ) pa uzimam trenirku. Na ulicama baš i nema
ljudi, tu i tamo koji restoran, ali većinom je pusto. Ubrzo shvaćam i zašto:
svi su na tržnici! Na prvi pogled se vidi koliko je ova različita od one u
Chiang Mai, domaća je atmosfera, tek pokoji stranac i odmah shvaćam da je to
ono pravo, istinski Tajland gdje smo mi tek zalutali pojedinci...
Štandova bezbroj, mnoštvo ljudi, najveća gužva je u dijelu gdje
se jede. To je velika površina sa gomilom stolova i stolica, koji su svi
zajednički, a cijeli prostor okružen je sa svih strana malim kioscima u kojima
se prodaje hrana. Ima svega: tradicionalna tajlandska, japanska, kineska, riba,
voće...u izobilju, i biraj što ti srce želi. Najbolje krenuti redom i sve
probati! U drugom dijelu tržnice postoje i klasični restorani, koji su mi
potpuno nezanimljivi, a uz to i puno skuplji, i u njima su većinom turisti.
Odlučila sam se za spring rollse (u porciji ima oko 10ak manjih
komada), roti pancake (specijalna palačinka punjena bananom) i voćni shake.
Cijena večere 50bt. Ma mogla bi ovako do kraja života..
Spring rollse možete probati i kod nas u kineskom restoranu,
naravno ne tako fine, ali roti pancake ne možete, što je jedna neprocjenjiva šteta jer to je najfiniji desert
koji sam ikad probala. Iako to nije tradicionalno tajlandsko jelo,
preprepredobro je i zaslužuje da ga podijelim sa drugima. Ja nisam uspjela
napraviti tijesto, ali dobro, ja i nisam neka kuharica, pa se nadam da će nekom
to poći za rukom. Naravno, bilježim se sa štovanjem za degustaciju, ipak treba
netko ispitati da li je recept uspio.
Kao što sam rekla, radi se o jednoj vrsti palačinke, potječe iz
Indije, jede se u mnogim zemljama Azije, sa manjim varijacijama. Može biti i slan,
iako sam ja više uživala u slatkom. Izuzetno je teško napraviti tijesto, treba
puno prakse za izraditi ga, na netu ima raznih snimki koje mogu pomoći.
Sastojci:
-
2 šalice brašna
-
½ šalice vode
-
1 jaje
-
1 žlica kondenziranog
mlijeka
-
1 žlica šećera
-
½ male žlice soli
-
1 žlica otopljenog
maslaca
Pomiješati vodu, jaje, mlijeko, šećer i sol.
Brašno staviti u veliku posudu i napraviti rupu u sredini. Uliti
mješavinu koju smo prethodno napravili i dobro promiješati. Dodati otopljeni
maslac. Mijesiti dok ne ne oblikuje kuglica i tijesto prestane biti ljepljivo i
dobro se odvaja od posude. Lagano nauljiti sa biljnim uljem i ostaviti da
miruje 30 minuta.
Nakon toga ju još malo mijesiti i raspodijeliti u nekoliko
manjih loptica (otprilike veličine dvije loptice za golf), i njih namazati
uljem.
Razvaljati, i razrezati od sredine prema rubu, i zamotati u
krug, pa u kuglicu, te ponoviti nekoliko puta. Razvaljati što tanje moguće,
premazati uljem i staviti peći u što topliju tavu, u kojoj ste prethodno
rastopili malo margarina. Nakon minutu/dvije tijesto je pečeno. Možete ju
napuniti s voćem kojim želite, staviti kondenziranog mlijeka, zaliti čokoladom,
u slanoj verzji puni se piletinoj, curryem...po želji što god vam padne na
pamet.
Neće
to biti to kao u originalu, jer se inače peče u velikoj tavi koja sliči na naš
lonac za kotlovinu, rastegne se na veličinu pizze pa se unutra ubaci narezana
banana (jaje po želji), preklopi na kvadrat, i onda razreže.
Dok uživate u hrani, istovremeno možete uživati i u showu
ladyboysa, ili nekog pjevača, na pozornici ispred djela gdje se jede.
,Ladyboys' je engleski naziv koji se koristi za muškarce preobučene u žene, ili
muškarce koji su promijenili spol u ženski, u thai jeziku kathoey. Točan prijevod riječi bi bio 'muškarci koji su rođeni sa
srcem žene'.
Malo ću se osvrnuti na ovaj fenomen, možda će nekom biti i
dosadno i nezanimljivo, ali to je jedna od jedinstvenosti ove zemlje i to
nećete doživjeti nigdje drugdje na svijetu. Zašto je toliki broj ladyboysa u
Tajlandu ne zna nitko, ili je to jednostavno zato što ih okolina prihvaća na najnormalniji način,
veliki su i vidljiv dio društva i sasvim uobičajena pojava ne samo u gradovima,
već i u ruralnim područjima. Iako je Tajland najtolerantnija država na svijetu
u ovom pogledu,i mnoge obitelji čak vjeruju da donose sreću, legalno ne mogu od
ON postati ONA (čak niti nakon operacije promjene spola) i deskriminacija je
vrlo izražena. Često nastupaju u raznim kabareima, mnoge istaknute ličnosti iz
svijeta glazbe i filma su kathoey, izbori za miss su jednaki onima za
'normalne' žene, i većina ljudi, ustvari stranaca uopće ne vidi razliku. Čak
dapače, mnogo je slučajeva gdje su strani turisti 'zaglavili' u nezgodnim
situacijama sa ladyboysima, misleći kako su prekrasne tajlanđanke. Dakle, za one
koji su u Tajland došli iskusiti nadaleko poznati sex turizam, oprez,
vjerojatno nećete primjetiti razliku sve do 'posljednjeg trenutka', jer su
mnogi od njih stvarno prekrasni, nježni i ženstveni.
Nakon večere krenula sam u razgled štandova i informativno
cjenkanje. Iako to informativno cjenkanje često završi i kupnjom, jer ako
prodavač pristane na vašu cijenu, smatra se nepristojnim ne kupiti. Čini mi se
da sam poprilično loša u cjenkanju, očito ipak pretjerujem sa spuštanjem cijene
jer nitko ne pristaje, pa odlazim praznih ruku. Ali ionako nisam našla ništa
što bi me kupilo na prvu, danas samo razgledavam a sutra ću u pravu kupnju. Ima
svega, što bi rekli od igle do lokomotive, moj interes najviše su privukli
svileni šalovi i marame, ima ih u izobilju i nemoguće je izabrati. Za razliku
od tržnice u Chiang Mai, ovdje ipak ima veći izbor tradicionalnih proizvoda a
manje kineske robe, iako niti nje ne manjka. Pa čak i ako se odlučite
kupiti malog psića ili zeku, na pravom
ste mjestu..
Ponoć je a gužva ne jenjava, ja ću ipak na odmor..
Ujutro ustajem i krećem u potragu za doručkom. Izbor je više
manje uvijek isti: jaja i tost, riža, juha, palačinka, voće... Danas ću prženu
rižu sa povrćem u obližnjem restoranu (50bt), lagano se privikavam na lokalne običaje,
do kraja putovanja ću i juhu jesti za doručak.
Odlučujem jednostavno lutati ulicama pa gdje završim, krećem u
smjeru dnevne tržnice, pa prema hramovima, a na turi hodanja predvidjela sam i posjet muzeju o lokalnim
plemenima, 'Hilltribe museum', koja čine šareni i zanimljiv dio populacije
sjevernog Tajlanda. Većina plemena u Tajland je migrirala u posljednjih 100
godina iz drugih dijelova središnje Azije, a žive vrlo povučeno, starinskim
načinom. Prepoznaju se po veoma šarenim i specifičnim kostimima koje nose kao
dnevnu odjeću, često prodaju razne rukotvorine kako bi zaradili za život, jer u
pravilu žive vrlo siromašno.
Sam muzej vrlo je skroman, ulaznica je 50bt a u tu cijenu je uključena
i konzumacija pića u restoranu pokraj. Unutra možete kupiti i rukotvorine čiji prihod
ide plemenima. Muzej je vrlo informativan, možete vidjeti članke i fotografije o
načinu života, kućama, obiteljskim odnosima, svakodnevnim problemima devet
najvećih plemena. Obzirom da se radi o načinu života i kulturi koja je nama
nepoznata, svakako preporučam odvojiti sat ili dva vremena za upoznavanje tog
zanimljivog dijela baštine.
Izađem iz muzeja, i na ulici me dočekaju štandovi, hrana,
povorke ljudi. Pojma nemam šta se događa, u niti jednom vodiču nema niti
riječi. Prošetala sam duž ulice i shvatila da u jednostavno zatvorili ulicu i
pretvorili ju u tržnicu. Kao da se u 16 sati zatvori npr Maksimirska, nekoliko
okolnih ulica, i sve to uključujući Kvaternikov trg, pretvori u večernje
okupljalište. Super! Već vidim, odličan način za provesti subotnju večer.
Štandovi su poslagani u dva reda, jedan u lijevoj a drugi u desnoj traci, i
šeće se ukrug. Ovdje već ima puno zanimljivijih sitnica za kupiti, a kupiti se
može sve, od cvijeća, odjeće, obuće, hrane, ima ‘salona’ za masažu na
otvorenom! Opet se mučim sa cjenkanjem, jednostavno nisam rođena s tim,
pogotovo kad znam da se cjenjkam za pola kune, kunu, tako da to odradim tek
toliko, red je red, i kupim brdo poklona za ekipu doma. Ima tu i muzičkih
sastava, uličnih pjevača, plesača.. Od hrane što god poželite, ali ovdje su svoje specijalitete donijele i
normalne obitelji, ima hrane u plastičnim posudama, nešto je pripremljeno doma
a nešto se radi na licu mjesta. Obitelji sjede na travi, kraj spomenika,
gdje god ima malo mjesta, smjestili su se ljudi i jedu i zabavljaju se. Odnekud
čujem muziku pa prošećem do slijedeće ulice sa malim trgom, a kad tamo
plesnjak! Muzika trešti iz zvučnika, ljudi plešu, može se priključiti tko želi.
U slučaju da netko treba pomoć, dvije učiteljice su svima na raspolaganju.
Sjedim, gledam i ne vjerujem. Kod nas je tako nešto nezamislivo, a bilo bi
dobro kad bi se ljudi družili na ovako jednostavan način. Zabava traje do dugo
u noć...
Da ponovim, ovo nećete naći niti u jednom vodiču, niti u
lokalnim najavama događanja, pa ako se u subotu popodne nađete u Chiang Rai,
pravac prema Hilltribe muzeju i ne možete promašiti tulum (ne znam kako se zove
ulica, na žalost). Ovo je ostao najbolji doživljaj na mom putu, i u biti razlog
zašto putujem, da otkrijem drugačije svijetove, u toliko stvari jednostavnije i
bolje od našeg.
Nakon što sam se dobro naspavala, vrijeme je da krenem
put aerodroma. Naručila sam tuk tuk, 200bt, što je stvarno smiješna cijena za
toliki put (oko 8 km). A šta je još smiješnije je vožnja u tuk tuku po
autoputu, dok oko nas jure auti. Letim natrag za Bangkok i još nisam odlučila
da li ću krenuti za Kambodžu sutra ujutro, ili pak put mora. Znam znam svi su se
hvatali za glavu kad sam rekla oko čega se dvoumim, pa naravno da ćeš ići u
Kambodžu, ali nije to baš tako jednostavno. Na put tamo i natrag moram izgubiti
dva dana, da bi u Siem Reapu bila dva dana, a ja sam već poprilično umorna od
putovanja, osim toga, na ovim vrućinama čovjeka jednostavno mami more i
kupanje, a i znatiželja da vidim te nadaleko poznate tajlandske plaže. Dok
čekam na polijetanje, odlučujem Kambodžu ostaviti za neki drugi posjet (eto
jednog jakog razloga za povratak). Prevagnula je i činjenica da sam
posjetila Ayutthayu, koja je slična hramovima Angkor Wata, pa sam ulovila makar
dio te veličanstvene kmerske arhitekture.
Sada još trebam naći neko mjesto sa plažama, dovoljno
blizu Bangkoka da ne potrošim puno vremena na putovanje, a da nije Pattaya. Pod
svaku cijenu želim izbjeći masovni turizam i velike gradove. Na žalost, nemam
vremena za put prema jugu, vlakom bi mi trebao cijeli dan, avionske karte su
sad preskupe, pa odluka pada na otok Koh Samed, udaljen 3 i pol sata autobusom
od Bangkoka, navodno otok sa najbjeljim plažama na Tajlandu. Znam da neću isti
dan stići na brod jer voze samo do 18 sati, ali nema veze, prespavati ću na
obali i rano ujutro se prebaciti na otok. Sa aerodroma jurim na autobusni
kolodvor Ekkamai (ima ih nekoliko, ovisno na koju destinaciju putujete), čekam
bus koji kreće u 19:30, i u 23 sata bi trebao biti u mjestu Ban Phe, mjesta iz kojeg ide brod na otok.
Cijena autobusne karte je 160bt. Ukrcavamo se u bus, koji je poluprazan i imam
dva sjedala samo za sebe, što je super jer ću se fino ispružiti i nadam se
odspavati malo. I tako čekam da krenemo. 15 min, pola sata, 45 min, sat
vremena. Nitko se ne uzrujava, a meni baš i nije svejedno jer moram naći
smještaj u selu u kojem postoje samo dva mjesta za prespavati. Pojma nemam
zašto ne krećemo a nitko živ ne priča engleski. Napokon stiže zadnja putnica i
spremni smo za pokret. Vozač točno zna koliko je karata prodano i čekali smo
dok svi nisu na broju. Dokle bi čekali, tko to zna. Nema veze, bitno da već
jednom krenemo. Aha. Prije pokreta, pomoćnik vozača svakom podijeli flašicu sa
pola litre vode. Pa napravi još jedan krug i svima podijeli sendvič. Ajde bar
nešto, već smo ogladnili. Dok smo čekali, par na sjedalu preko puta mene,
naručio je dostavu iz Mcdonaldsa. Da, u bus!!! Zašto se ja toga nisam
dosjetila?! Zato što mi uopće nije palo na pamet da Mc ima dostavu i da
dostavljaju u autobus! Sad sam pametnija za slijedeći puta, stvarno ima svega
na ovom svijetu.
Poprilično sporo se vozimo, vrijeme prolazi a ja sam sve
nervoznija i nervoznija. U busu nema nijednog stranog putnika, svi očito idu
svojim kućama, nekako bi mi bilo lakše da imam koga priupitati gdje prespavati
ako dođemo prekasno. Pustili su nam i film, neki američki akcijski, naravno
sinhroniziran na tajlandski. U Ban Phe smo stigli u 1 u noći, to je selo, jedno
obično selo sa jednom ulicom, deset kuća i dva 7/11 koji rade cijelu noć (lanac
dućana koji se može naći i u najvećoj selendri u Tajlandu), i desecima pasa po
ulici. Svi putnici iz busa razišli su se u sekundi, i ostala sam sama u mrklom
mraku, praćena pogledima pasa, ne znam jesu li me mjerkali za večeru ili sam i
njima bila jednostavno čudna. Prvi guesthouse zatvoren, drugom ni traga. Već
sam se pomirila sa činjenicom da ću prespavati na otvorenom, ipak ne posustajem i hodam dalje i naiđem i na taj drugi gh, čovjek
taman zaključava vrata. Naravno da ne pitam za cijenu, predvorje izgleda skroz
socijalističko, vodi me kroz bezbroj hodnika i stepenica, u polumraku,
pokušavam zapamtiti put da se znam vratiti natrag. Šta jest jest, nije mi bilo svejedno, već sam mislila da ću prespavati ispred dućana. Usprkos toni komaraca,
spavala sam k'o mrtva.
Iako je samo nekoliko km
udaljen od obale, otok ima svoju mikroklimu i najsušniji otok u Tajlandu (čak i
u kišnoj sezoni od svibnja do rujna ima malo kiše). Posebnost ovog otoka su najbjelje
plaže i kristalno čisto more, iako pripazite da ga izbjegnete vikendom, jer se
na njega sjuri pola Bangkoka. Otok je
dio nacionalnog parka, pa se plaća ulaz od 200 bt za strance.
Ustala sam rano ujutro i
krenula na brod prema Ko samedu. Na otoku ima mnogo plaža, teško se odlučiti na
kojoj se smjestiti, pa sam odabrala brod koji vozi u prvo i najveće mjesto na
otoku, Na dan mol. Od tamo se možete ukrcati u sangitaw, ako
imate već unaprijed rezerviran smještaj ili već znate kamo idete, ili pak, ako
ne znate gdje ćete se smjestiti, krenite pješke. Većina plaža nalazi se na istočnom dijelu
otoka, pa slobodno krenite u tom smjeru. Ako trebate nešto kupiti u dućanu,
predlažem da to učinite odmah, jer kasnije i nisu baš česti. Prva plaža na koju ćete naići je Hat Sai
Kaew, najpoznatija plaža na otoku, i tamo je naravno najveća gužva. Obzirom da
je prvih nekoliko plaža povezano, odlučujem izbjeći najnapučeniju i produžujem
dalje. Cesta baš i nije cesta, seoski put, povremeno kaljuža, taj prvi dio otoka
preporučujem prehodati po plaži. Što se tiče smještaja, uglavnom su to
bungalovi, odlično ukopljeni u zelenilo, ni traga preizgradnji, velikim
hotelima i apartmanima, što zasigurno pridonosi čari ovog otoka. Obzirom da je
visoka sezona, izbor smještaja baš i nije raznolik, ostalo je ono najjeftinije
ili naskuplje. Ne odgovara mi niti jedno, ali nemam puno za predomišljanje.
Pretpostavljam da je na drugim dijelovima otoka situacija bolja, pa ne bi bilo
loše uhvatiti prijevoz i odvesti se put juga. Ipak, meni se svidjela plaža Ao
Phai, 5 min hoda od Hat Sai Kaew, ali kao da sam na potpuno drugom otoku.
Tišina, nema puno ljudi, maleni barovi uz plažu, ležaljke na bijelom pijesku,
zelenilo, kristalno plavo i bistro more. Divota! Baš kao na fotografijama, raj na
zemlji. Smještaj nalazim iz trećeg pokušaja, nije baš bajan, poprilično
dotrajao bungalov, ali izgleda čisto, blizu je plaže, blizu glavnog mjesta tako
da navečer mogu u šetnju (samoj mi se ne baulja po šumama i drumskim cestama), i stvarno mi se ne hoda dalje. Biti će dobar
za slijedeća tri dana, cijena 300bt.
Općenito, što više idete prema jugu zemlje, omjer cijene i kvalitete
znatno pada, ljudi su drugačiji, pa čak i profil putnika na koje nailazim. Za
više para dobijete lošiji smještaj i uslugu, hrana je skuplja, prijevoz
također, domaćini postaju tipični turistički radnici koji samo gledaju kako vam
uzeti koji baht više. No, ne osuđujem ih, to im je život, kod nas u Dalmaciji
situacija je puno gora. Ovdje se bar ne radi o za nas, velikim iznosima, često
je riječ o nekoliko kuna ili dolara. Tu su i turisti drugačiji, polako nestaje
one međusobne povezanosti putnika, kad upoznate nekog u vlaku ili guesthousu,
podijelite s njim tuk tuk, i prepričavate zgode i nezgode, dijeleći savjete, i
rastajući se kao da ste prijatelji već godinama. Ovo ovdje su tipični turisti,
željni zabave, sunca i mora, a ne intimnosti putovanja, kad s nekim istim
razmijeniš onaj tren prepoznavanja putnika kojem je manje bitno gdje je bio i
kamo ide, već da ide. Moram priznati da pomalo
žalim što sam napustila sjever...
No, kad sam već ovdje,
iskoristiti ću priliku da se prvi put u životu okupam u veljači, dok se ekipi
smrzavaju guze na minusima u Hr! Iskoristiti ću i priliku da malo saberem
dojmove, jer nakon ovog, ostaje mi samo još Bangkok i eto me već natrag doma. Super stvar
koju sam primjetila u svim hostelima, je da ima hrpe knjiga za čitati, ljudi
jednostavno pročitaju svoju i ostave ju, a uzmu drugu. To je jedna od najnajnaj
fora koju sam otkrila, pa tko bi nosio tolike knjige! Ili
u svakom većem mjestu postoje dućani u kojima možete prodati i kupiti rabljene
knjige, ima ih na dosta jezika, iako ih je najviše na engleskom. Knjige se
kreću od 50 bt nadalje, ovisno koliko su uščuvane i koja je tematika. Tako da
oblačim badić i japanke, uzimam knjigu i pravac plaža. Iznajmljujem ležaljku
(10bt za cijeli dan), naručim koktel i uživancija. Temperatura je oko 30C, ali
stalno puše vjetar pa nije vruće. More je toplo, valjam se u plićaku,
zapljuskuju me valovi. Uistinu sam iznenađena kako ima malo ljudi na plaži.
Mislila sam da nema šanse da nađem mjesto iz bajke na kojem nema hrpetine
ljudi. Možda oni znaju nešto što je ne znam? Da oko otoka kruži neki morski pas
ljudojed ili slično? Ustvari, nije važno, ovo je čista uživancija. Ležim i tek sad shvaćam
koliko sam umorna od vlakova, autobusa, torbe i ruksaka, i koliko mi je
trebao odmor. Još žalim za Kambodžom, zamišljam sve one silne hramove, i onda
otvorim oči...ajde moglo je i gore od ovoga..
Sa zanimanjem promatram
tajlanđanke kako se kupaju, potpuno obučene, u majicu dugih ili kratkih rukava,
te hlače (do koljena ili dugačke). Moram priznati da mi je to smiješno. Ne zato
što bi mi bila smiješna njihova kultura i tradicija da se ne otkrivaju dijelovi
tijela, ali te iste djevojke po danu hodaju u minicama i vrućim hlačicama!
Prije samog puta u Tajland mučilo me što nositi od odjeće, znajući da nije
pristojno pokazivati gole noge, ramena, dekolte. Nije baš da inače hodam
polugola, ali većina naše ljetne odjeće je ipak malo otvorenija, a nekako mi je
prirodno poštivati kulturu naroda u kojem se krećeš, pa bi se neugodno osjećala
hodajući naokolo sa dekolteom na izvol'te. Osim toga, kad žensko putuje samo,
najbolje se zakrabuljiti i ničim ne prizivati pažnju. I onda dođem u Tajland i
skužim da su one polugole. Doduše, dekolte se uglavnom ne pokazuje, ramena su
također pokrivena, ali minice i vruće hlačice su neizostavne. A ja se namučila
u bezbrojnim kombinacijama i ponijela manje više svu odjeću dugih rukava i
nogavica. Ok, znam, sad si mislite kako sam luda ili šašava ili štoveć, ali to
se pokazao kao odličan izbor, široke pamučne košulje i hlače, najbolja su
zaštita od jakog sunca, a istovremeno vrlo prozračne i omogućavaju koži da
diše. Možete kupiti i dimije, ima ih na svakom koraku, jeftine, praktiče, brzo
se suše i idealne su za putovanje.
Navečer prošetam uz
plažu, čim zađe sunce izlaze razno razni prodavači, uglavnom hrane, kupače
polako zamjenjuju šetači... Ono što su po danu normalni kafići, navečer se
pretvaraju u noćne barove sa glasnom muzikom, ili pak romantičnim svijećama i
jastucima na pijesku. Pa kome što odgovara. Noćni život nije bogzna kakav i
otok apsolutno nije destinacija za partijanje, ali uz dobro društvo, našao bi
se odgovarajući bar za provesti noć.
Kao što je sve na otoku
drugačije od onog Tajlanda na koji sam navikla, i otočki muškarci su
drugačiji i aktivniji, poprimili su obilježja svojih gostiju, i bez srama
mjerkaju i dobacuju. Poneki su čak i nasrtljivi, ali ustvari bezopasni i lako
ih se riješiti, jer eto, hvala Bogu, nailaze nove žrtve. Sad još više žalim za sjeverom i njegovim
stanovnicima...
Otok je bio toliko
dosadan da nemam više što pisati, uostalom ništa više od toga nisam ni
očekivala, osim dobrog sna, odmora i kupanja. E da, uz fini povjetarac i ležanje u plićaku,
izgorjela sam u roku odmah, bez obzira
što sam se namazala faktorom 30 (a doma se ne mažem uopće), i da sam se i prije
nego sam stupila na hrvatsko tlo, počela tako jako ljuštiti da su ljudi pitali
da li sam pokupila neku kožnu bolest 'tamo gdje si već bila, u onoj džungli'.
Dakle, oprez, njihovo sunce je puno jače od našeg!
Inače, nema potrebe da
puno kozmetike i higijenskih potrepština vučete iz Hr, tamo ima svega i
poprilično je jeftinije nego kod nas.
Nakon dva dana
izležavanja i prikupljanja energije, vratila sam se u Bankgkok, na posljednju
stanicu ovog putovanja.
E
Bangkok
je priča za sebe, već pri samom dolasku mi je to bilo jasno. Unaprijed su me upozorili da je ovaj grad
drugačiji od svega što sam vidjela do sada.
O njemu i mogućim aktivnostima u gradu i njegovoj okolici bi se moglo
pisati danima, pa ću to preskočiti. Puno ime mu je Krungthep mahanakhon
amonratanakosin mahintara ayuthaya mahadilok, popnopharat ratchathani burirom
ubonratchaniwet mahasathan amonpiman avatansathit sakkathattiya
witsanukamprasit, što ga službeno čini najduljim imenom nekog grada na svijetu,
domaći ga zovu Kungthep. Kaotičan je, prenapučen, prepun
suprotnosti, boja i mirisa, bogatstva i siromaštva, nebodera i kartonskih kuća,
ili ga volite ili mrzite, tako kažu. Podijeljen na nekoliko kvartova, svaki od
njih 'specijaliziran' je za nešto. Najvažniji su Silom – bankarski centar,
Sukhumvit - komercijalno središte, cesto
se kaže i centar grada, Siam
– šoping centar, Chinatown – kineska četvrt,
Rattanakosin – stari dio grada. Što se tiče smještaja, najčešći odabir je zona Khao San Road,
turističkog dijela grada, gdje su hoteli i guesthousevi na svakih pet metara,
doslovno, uglavnom jeftinije opcije smještaja. Druga opcija, ona puno mirnija i
tiša, manje napučena turistima, je Sukhumvit, tamo se nalaze svi poznati lanci
hotela, ali se može naći i povoljan smještaj. Inače, Tajland je prepun dobrih
hotela za vrlo male novce, npr možete naći odličnu sobu za 20€, u hotelu sa
bazenom i poslugom. Cijene su uvijek po sobi, ne po osobi, što izađe 10€ po
čovjeku. Teško da ćete igdje drugdje u
svijetu dobiti takav luksuz za tako male novce. Čak i puno luksuzniji hoteli su
prihvatljivi u odnosu na cijene u europskim gradovima.
Ja sam, kao i sve ostale
turističke ovce, krenula put Khao San Roada, odgovara mi što je pun ljudi a i
vrlo je blizu najpraktičnijeg prijevoznog sredstva u gradu, broda. Kako iz nekog (glupog) principa ne želim plaćati
tuk tukove niti taksije, do Khao San Roada odlučujem doći uz pomoć karte i
gradskog autobusa. Hm neću priznati da sam požalila ali skoro. Tko je ikada
hodao u podne po ulicama Bangkoka, na +40, nakrcan sa dva ruksaka i pokušavao
saznati koji autobus kamo vozi, ne treba daljnje objašnjenje. Onaj tko nije,
ionako ne može zamisliti tu muku pretrčavanja četverotračne ceste, izbjegavanja
motora i motocikala po pločniku, dok pokušava ostati na nogama od silne vlage
koja svakom normalnom biću onemogućava disanje. Ipak ne odustajem! Nakon
nekoliko krivih uputa i promašenih ulica, pronalazim autobusnu stanicu! Jeee
kakav uspjeh! Još kad bi me netko razumio... Nasreću, tu je i neki Amer koji
živi u Bangkoku, pa mi objašnjava kojim sve busevima doći do tamo. Napokon se
ukrcavam, karta se kupuje unutra, teta kondukterka ima aparatić za štancanje
koji je kod nas izbačen još kad je moja mama bila curica, a i busevi nisu puno
noviji. Al nema veze, to je fora, praviti se da si dio lokalnih, iako se
naravno na kilometre vidi da si farang (tako tajlanđani nazivaju strance,
pomalo pogrdan izraz). A cijena karte je 7bt, premalo za užitak ove vožnje.
Iskrcavam se iz busa,
sva ponosna na sebe, kao da sam našla put do Venere ili Marsa. Krećem u potragu
za smještajem, umjesto Khao San Roada gdje je ludnica 24 sata, idem u pravcu
Rambuttrija, samo nekoliko metara udaljeno, ali neusporedivo mirnije područje.
Vrhunac je sezone i smještaj nije lako za naći, pogotovo ako ste sami pa je
automatski sve skuplje. Zaključak: nigdje nema mjesta osim u nekoj rupi, za 150bt,
sa dijeljenom kupaonicom. Okorjeli avanturisti će reći da sam razmažena, ali mi
je bitno, da imam svoju kupaonicu. Kako je već noć i umorna sam, odlučujem tu
prenoćiti a ujutro krenuti u potragu za boljim smještajem. Soba. Soba je
poseban doživljaj. Kockasta, bez prozora, sa zidovima od neke plastike, u
sredini krevet i iznad ventilator. Al ajde bar je velika, pa na podu ima mjesta
za stvari. Ako ništa, izgleda čisto. Iako ne znam točno što bi i bilo zmazano,
obzirom da nema ničeg u sobi. Što se ne bi moglo reći i za kupaonu, pa sam
preskočila tuširanje. Manje štete ću imati od svojih bakterija, nego tuđih.
Ujutro sam dala petama vjetra i nakon duže potrage, našla sobu za 10€ na Rambuttri Road.
Kupaona, klima, satelitska tv – odlično.
Danas mi je cilj razgledati
stari dio grada, Rattanakosin, u kojem se nalaze mnoge od znamenitosti
Bangkoka. Cijeli dio uz rijeku odlično
je povezan brodovima, ima ih nekoliko vrsta, samo trebate pripaziti da uzmete
pravi, tj postoje turistički, redovni, oni koji preskaču stanice i sl. I
pripaziti da krenete u pravom smjeru, jer imaju iste stanice (a ne kao ja,
nakon 4 stanice skužite da se vozite u krivom smjeru). Razlikuju se bojama, i
naravno cijenom. Cijena redovnog broda je 13bt. Općenito, kretanje po gradu
izuzetno je jednostavno. Na raspolaganju su taksiji, tuk tukovi, skytrain,
podzemna, autobusi, brodovi.. Krećem u avanturu brodom. Izuzetno je zanimljivo
promatrati grad sa rijeke, prekrasni su vidici, znamenitosti, i sam život na
rijeci. Zapanjila me količina i veličina ribe koja živi u toj...pa vodi.
Prva stanica mi je Grand Palace,
nezaobilazno i najprepoznatljivije obilježje grada. Ova veličanstvena palača,
izgrađena 1782. godine, mnogo godina bila je dom tajlandskim kraljevima, sudu i
vladi, a i danas mnoge dijelove palače koristi kraljevska obitelj. Palača radi
svaki dan, i nemojte nasjesti prevarama, da vas vozači taksija ili tuk tuka,
uvjere kako je palača ustvari zatvorena
i pokušaju odvesti na neko drugo mjesto, gdje ćete moći kupiti razne
stvari ili pak pogledati neki 'show'. Gužva je uvijek velika, rijeke
posjetilaca slijevaju se na ulaz na kojem pregledavaju kako ste obučeni. Ako
vam nisu pokrivene noge ili ramena, možete iznajmiti košulju i suknju (i za
muškarce isto, da), a novce dobijete natrag kad isto vraćate. Sama palača
veliki je kompleks u kojem se nalazi muzej, park, rezidencijalne palače te Wat Phra Kaew ili Temple of the Emerald Buddha. U Wat Phra
Kaew čuva se najvažniji Buda u tajlanđana, nastao u Indiji 43. god prije nove
ere, na svom putovanju kroz povijest obišao je Šri Lanku, Kambodžu, Laos ,
da bi se napokon 1784. smjestio u istom hramu gdje se čuva i danas. Izrađen je
od zelenog žada i obučen u zlato, dirati ga smije isključivo kralj.
Preko puta rijeke nalazi
se Wat Arun, po meni najveličanstveniji hram u Bangkoku, primjer kmerske
arhitekture. Iako mu je prevedeno ime the Temple
of the Dawn, najdojmljiviji je u zalazak
sunca. Prava je suprotnost naspram moderne vizure grada.
Ustvari, najbolja stvar
kod watova je njihovo mirno okruženje, odmor od gradske vreve i vrućine. A i
uvijek se mogu upoznati zanimljivi sugovornici. Tako sam ja, odmarajući na
klupi, započela razgovor sa sredovječnim japancem koji je obišao 130 zemalja
(ne kao Šalković, 100 zemalja/aerodroma u 100 dana)! Uf odmah me baci u
depresiju kad čujem takve brojke i vidim poštambiljane putovnice.. Ispričao mi
je kako je Japan
skup za život, ali manje skup za putovanja, ako putuješ kao backpacker,
naravno. Kaže da se može naći povoljan smještaj i povoljno jesti, u lokalnim
restoranima koji služe njihovu domaću kuhinju. Nisam bila u Japanu i ustvari ne
poznajem nikog tko je bio, turistički, pa ne mogu potvrditi ove informacije,
ali valjda čovjek nešto zna, nakon tolikih zemalja..
Obišla sam još nekoliko
lokacija, padala je večer, pa sam se vratila u zonu Khao San Roada, da vidim i
to 'čudo', koje živi 24 sata dnevno. Gomile ljudi, nacija, jezika...dovoljno mi
je samo sjesti u jedan od kafića i promatrati to šaroliko društvo, kao i
mnoštvo uličnih prodavača svih vrsta. Za moj stol sjeo je par, i dok su
razgovarali što će tko naručiti, učinilo mi se da čujem neke poznate zvukove. I
onda je on izgovorio: ma ja ću bambus, ko ga šljivi!! Ivona iz Siska, Denis iz
Zenice, žive u Munchenu. Kolike su šanse da u ovolikom gradu, u ovolikoj gužvi,
sjednemo za isti stol! No, nekako uvijek, na svim putovanjima, uspijem
naletjeti na bar jednog hrvata, i odmah me primi toplo oko srca. Ne znam što je
to, kod kuće ih ima previše, ali u bijelom svijetu se veselim kao malo
dijete, kad uspijem s nekim komunicirati na materinjem jeziku. Nadam se da ima
još ljudi koji se osjećaju jednako, inače ću početi misliti da sam čudna..
Njihov put traje 6
tjedana, sa juga Tajlanda idu prema Laosu i Kambodži, u kojoj su na kraju i
zaglavili jer nisu mogli dobiti vize na granici, u povratku u Tajland, pa su u
Phnom Penu čekali tjedan dana vize.
Priča na priču, runda na
rundu, skoro smo jutro dočekali, a Khao San stvarno nikada ne spava.. Obzirom
da je sutra subota, plan nam je otići na Chatuchak weekend market, jednu od
najvećih tržnica na svijetu, koja je otvorena svaki vikend, uključujući
petak. Brojke su impresivne: preko
15.000 štandova, 200.000 posjetitelja svaki dan i dnevna potrošnja od oko
800.000$!
Isprobavam vožnju sky
trainom, iliti po naški, nebeskim vlakom, tj nadzemnom željeznicom, koja je jeftina,
brza i pruža priliku za pogled na grad. Već pri samom dolasku na stanicu, iz
vlaka uočavam hale i štandove koji se prostiru na ogromnom prostoru. Na ulazu
dobijete plan same tržnice, kao na sajmu, da se uopće možete orijentirati i
vidjeti što vas zanima. Tržnica je podijeljena na sektore, ovisno o robi koja
se prodaje. Hrana, namještaj, suveniri, odjeća, obuća, domaće životinje i kućni
ljubimci, oprema za kuću...nema šta nema. Ako imate vremena i ponajviše živaca
za gužve i cjenkanje, ovo je pravo mjesto za vas, bez problema možete potrošiti
dan. Kako nisam imala namjeru ništa kupovati, odlučila sam samo
razgledavati i dobro se zabaviti. Koja
greška i zabluda! Naravno, nemoguće je ništa ne kupiti, jer ima svega, makar
pokoji poklon, pa sam ja tako kupila nekoliko svilenih šalova (1-2€), kožnu
torbu (8€), nešto nakita... Kad mi je već bilo dosta cjenkanja i gužve, iako
još nisam pogledala ni trećinu, i bila sam spremna zbrisati dalje, naletjela
sam na Ivonu i Denisa, opet nevjerojatna slučajnost. Popili smo piće i rastali
se, jer su oni žurili na vlak za sjever, prema Laosu.
Kako je danas dan
šopinga, odlazim u jedan od centara, MBK. Jedan
je od najvećih šoping centara u Bangkoku, dio centra izgleda kao normalan
šoping centar na koji smo navikli, dok su u drugom dijelu štandovi, kao na
tržnici, i mnoštvo malih naguranih dućana. Mobiteli, satovi, razna tehnika,
nešto odjeće, ništa posebno uglavnom. U blizini su još i Siam Paragon
(dizajnerski dućani), Central World (najveći shopping centar u JI Aziji), Pantip Plaza
(samo tehnologija) te mnogi drugi. Kako me ti centri gotovo uopće ne zanimaju,
završavam šoping pohod i odlučujem jednostavno bauljati gradom. To je jedna od
stvari koje posebno volim, hodati bez cilja, možda se vrtiti u krug, bez
gledanja u kartu, i promatrati život.
Ranije završavam šetnju
jer se moram spakirati i naspavati prije puta. Iako sutra imam još cijeli dan,
jer avion polijeće tek u 1 ujutro (prekosutra ustvari), nad glavom mi visi da
je mome putovanju došao kraj. A za kraj – prava poslastica. 14.02. Nije 'onaj
dan' na koji svi pomislite, već kineska nova godina, godina tigra, i prava
prilika da u najboljem ugođaju posjetim kinesku četvrt. Na brodovima se tražilo
mjesto više, nije bilo zabune kamo svi idu. Zatvorene ceste, štandovi sa
hranom, zmajevi, tradicionalne haljine i muzika, zvuk bubnjeva odzvanjao je
gradom... U jednom trenutku je nastala strka, mnoštvo policije tjeralo je ljude
uz rub pločnika, i to uz dernjavu koja je zvučala otprilike: JU MUV!!!
MUUUUUUUUV! i rukom na pendreku.. Jedan je izabrao baš mene i zavjerenički mi
šapnuo da prolazi kralj. Ideš, i kralja ću vidjeti!!! I jesam! Doduše kroz zatamnjeno automobilsko
staklo, ali i to se broji zar ne?
Baš onakva kineska nova
godina kako ju gledamo na telki, šarena, vesela, razuzdana, ne mogu si ni
zamisliti kako to tek izgleda u Kini...
U toku dana odvezla sam
se još brodom na zadnju stanicu....gdje se nalazi velika tržnica, na koju ne
zalaze turisti, pa je roba koja se prodaje namijenjena svakodnevnom životu,
nema suvenira i svih onih stvari koje vam pokušavaju 'uvaliti', pa su i cijene
totalno drugačije. Gužva je tolika da su me rijeke ljudi nosile od jednog do
drugog štanda, ribe, meso, povrće, hlače, kozmetika, lampioni...na jednom sam
kupila prefine spring rollse, punu vrećicu za 10bt i odvezla se brodom natrag
prema gradu..
Ostatak večeri provela
sam u Lumpini parku, u centru grada, potpuno neplanirano, sjela sam pojesti
voće, ali onda se počela okupljati ekipa. Aerobik na otvorenom, break danceri,
kapoeira, vatrene kugle, žongleri...Obzirom da u našim parkovima nema gotovo
nikakve aktivnosti, ovo je iznenađenje.
Hvatam bus sa Khao San
Roada na aerodrom, 150bt, ide svakih sat vremena, i dok se vozim gledam Bangkok, taj uzbudljiv i
nepredvidljiv grad, za koji bi trebalo odvojiti puno više vremena. Vjerojatno
se neću više vratiti, ne volim ponavljati destinacije, ali tko zna...
Put natrag kući protekao je u najboljem redu, malo spavanja, malo klope, malo turbulencije, i već sam u Amsterdamu. Za vrijeme leta vrtila sam u glavi proteklih 17 dana, tako malo vremena a toliko novih mjesta i događaja. Muči me šta sam propustila, da li sam mogla više vidjeti, bolje se organizirati, iako znam da to nema nikakvog smisla. Uvijek će biti nešto što sam propustila, pogotovo kad na raspolaganju imam tako malo vremena.
Čudno se osjećam na evropskom tlu. Totalno sam se ufurala u dobro raspoloženje i vječni osmijeh na licima ljudi u Tajlandu, bezrazložno pozdravljanje i najčešće pitanje 'where are you from', iako ih većina pojma nema gdje je ta naša mala zemlja, pa se pitam zašto su ljudi ovdje tako namrgođeni, hladni i nepristupačni. Ja se i dalje blesavo cerim, a budući smo u Amsterdamu, možda to i nije tako čudno. Brza konekcija za let za Zagreb, i za čas sam doma. Negdje sam pogubila sate, meni je već večer i znam da će mi se ubrzo početi spavati. Raspakiravanje torbi ostavljam za neke bolje dane i tonem u san, da bi se ujutro probudila i nisam znala da li je ovo putovanje bila samo moja mašta, jer već eto moram na posao. Bacam pogled na torbe i znam...
U slijedećim danima iz Tajlanda stižu samo loše vijesti, nažalost. Posljednjih godina je to uobičajena vijest, zadnji puta u 2008. i sada ponovo. Politička situacija je komplicirana, i to se kuha već godinama. Bilanca je uništen i spaljen dio grada, desetci mrtvih i nepovratna šteta za turizam. Izgleda da ipak nije sve tako sjajno u zemlji osmijeha..
Put natrag kući protekao je u najboljem redu, malo spavanja, malo klope, malo turbulencije, i već sam u Amsterdamu. Za vrijeme leta vrtila sam u glavi proteklih 17 dana, tako malo vremena a toliko novih mjesta i događaja. Muči me šta sam propustila, da li sam mogla više vidjeti, bolje se organizirati, iako znam da to nema nikakvog smisla. Uvijek će biti nešto što sam propustila, pogotovo kad na raspolaganju imam tako malo vremena.
Čudno se osjećam na evropskom tlu. Totalno sam se ufurala u dobro raspoloženje i vječni osmijeh na licima ljudi u Tajlandu, bezrazložno pozdravljanje i najčešće pitanje 'where are you from', iako ih većina pojma nema gdje je ta naša mala zemlja, pa se pitam zašto su ljudi ovdje tako namrgođeni, hladni i nepristupačni. Ja se i dalje blesavo cerim, a budući smo u Amsterdamu, možda to i nije tako čudno. Brza konekcija za let za Zagreb, i za čas sam doma. Negdje sam pogubila sate, meni je već večer i znam da će mi se ubrzo početi spavati. Raspakiravanje torbi ostavljam za neke bolje dane i tonem u san, da bi se ujutro probudila i nisam znala da li je ovo putovanje bila samo moja mašta, jer već eto moram na posao. Bacam pogled na torbe i znam...
U slijedećim danima iz Tajlanda stižu samo loše vijesti, nažalost. Posljednjih godina je to uobičajena vijest, zadnji puta u 2008. i sada ponovo. Politička situacija je komplicirana, i to se kuha već godinama. Bilanca je uništen i spaljen dio grada, desetci mrtvih i nepovratna šteta za turizam. Izgleda da ipak nije sve tako sjajno u zemlji osmijeha..