Pre(malo) egzotike u Laosu i Kambodži
veljača 2012
Moram priznati da sam se grozila pisanja novog putopisa. Čak sam razmišljala da ga uopće ne pišem (iako sam baš na ovom putovanju najažurnije vodila bilješke, do otprilike 5. dana putovanja). Ali odmah nakon povratka su započela pitanja i nakon mjesec i pol dana izbjegavanja i izmotavanja sam pokleknula.
Već sam i sama sebi dosadna sa jugoistočnom Azijom, ali u nedostatku vremena i para za južnu Ameriku, bolje Azija nego ništa. Na kraju priče, još prije dvije godine ostala sam si dužna posjet hramovima Angkora. I upravo je to prevagnulo u odnosu na Maleziju. Od koje sam ipak posjetila Kuala Lumpur, jer su cijene karata bile iste kao za Bangkok, a viza se dobije na ulazu, i vidi čuda, ne plaća se. A i nisam bila još u Kuala Lumpuru; onda još nisam znala da nisam ništa ni propustila. No krenimo ispočetka.
Karta Budimpešta - Kuala Lumpur daleko najjeftinija opcija u tom trenu, 4.400 kn. Jest da je kompanija Egypt Air ali uz malo guglanja isključujem terorizam, padove aviona, otmice i sl. Do Budimpešte nije problem, voze vlakovi non stop, i karta je 200injak kn, savršeno. Osim što su sa 01.01. ukinuli vlakove za Budimpeštu, tj ostao je jedan vlak koji je zahtijevao dva extra dana sa spavanjem u Budimpešti, a busevi uopće ne postoje. Osim tih vlakova, ukinut je i jedini vlak iz Zagreba za Italiju, tako da nemoš' u Eu javnim prijevozom sve i da hoćeš, osim da ti se poklope zvijezde i planeti, horoskop, godišnje doba i to tako :).
Uz sve moguće varijante, najpovoljnija je bila otići sa autom i ostaviti ga na parkingu kraj aerodroma, privatnom, čak vrlo povoljnom, ako nekome ikad zatreba, evo link http://www.ferihegyparkolas.eu/. Odbace te do aerodroma i pokupe kad se vraćaš.
I tako, baš tu noć kad sam ja kretala za Budimpeštu, počeo je padati onaj apokaliptični snijeg zbog kojeg sam se jedva probila do gore. I koji mi je navodno odgodio let za Kairo za 24 sata. Od 10 ujutro do 8 navečer na aerodromu, kao Tom Hanks u filmu Terminal, ali on je bar bio na JFK, a ja na pustom aerodromčiću sa jednim kioskom i kafićem. Ne bi Tom tamo izdržao tolike godine, vjerujte mi..
Prije odgode leta, pukle su mi traperice na boku, iz čista mira, pa sam hodala kao siroče sa rupom, jadna sam pa me nitko neće okrasti furka. I cif na jakni mi se strgao. I tete su me na kontroli skinule skoro do gola, izvadile mi svu opremu i sve stvari iz ruksaka, samo tako, bez valjanog razloga. I onda su krenule odgode leta: 15 minuta, pola sata, 15 minuta i tako ukrug. Na pitanje zašto, osoblje odgovara: nešto nije u redu s avionom.
Hej to stvarno nije informacija koju trebam!!! Izmisli nešto, laži štogod, ali ne želim znati da nešto nije u redu s avionom jer ni pod koju cijenu ne mislim ostati na tlu.
Nakon toga kažu da snijeg previše pada i da su zatvorili jednu pistu za polijetanje. Osim što su drugi avioni odletjeli a mi smo još uvijek tamo. No, nemam drugog izbora nego čekati. Napokon, u 19 sati kažu da ipak nećemo poletjeti već će nas odvesti u hotel i ujutro opet vratiti na aerodrom. Bukirali su mi novi let za Kuala Lumpur, oteli jedan dan godišnjeg al ajde, barem ne moram spavati na aerodromu. Naravno, vani je mećava, temperature ispod 0, a većina putnika u ljetnoj ili proljetnoj robi i obući, noge mokre za 2 minute, a u sobi temperatura 17 celzijevaca. Barem tapeta na zidu podsjeća na neka toplija i bolja vremena...:)
Već sam i sama sebi dosadna sa jugoistočnom Azijom, ali u nedostatku vremena i para za južnu Ameriku, bolje Azija nego ništa. Na kraju priče, još prije dvije godine ostala sam si dužna posjet hramovima Angkora. I upravo je to prevagnulo u odnosu na Maleziju. Od koje sam ipak posjetila Kuala Lumpur, jer su cijene karata bile iste kao za Bangkok, a viza se dobije na ulazu, i vidi čuda, ne plaća se. A i nisam bila još u Kuala Lumpuru; onda još nisam znala da nisam ništa ni propustila. No krenimo ispočetka.
Karta Budimpešta - Kuala Lumpur daleko najjeftinija opcija u tom trenu, 4.400 kn. Jest da je kompanija Egypt Air ali uz malo guglanja isključujem terorizam, padove aviona, otmice i sl. Do Budimpešte nije problem, voze vlakovi non stop, i karta je 200injak kn, savršeno. Osim što su sa 01.01. ukinuli vlakove za Budimpeštu, tj ostao je jedan vlak koji je zahtijevao dva extra dana sa spavanjem u Budimpešti, a busevi uopće ne postoje. Osim tih vlakova, ukinut je i jedini vlak iz Zagreba za Italiju, tako da nemoš' u Eu javnim prijevozom sve i da hoćeš, osim da ti se poklope zvijezde i planeti, horoskop, godišnje doba i to tako :).
Uz sve moguće varijante, najpovoljnija je bila otići sa autom i ostaviti ga na parkingu kraj aerodroma, privatnom, čak vrlo povoljnom, ako nekome ikad zatreba, evo link http://www.ferihegyparkolas.eu/. Odbace te do aerodroma i pokupe kad se vraćaš.
I tako, baš tu noć kad sam ja kretala za Budimpeštu, počeo je padati onaj apokaliptični snijeg zbog kojeg sam se jedva probila do gore. I koji mi je navodno odgodio let za Kairo za 24 sata. Od 10 ujutro do 8 navečer na aerodromu, kao Tom Hanks u filmu Terminal, ali on je bar bio na JFK, a ja na pustom aerodromčiću sa jednim kioskom i kafićem. Ne bi Tom tamo izdržao tolike godine, vjerujte mi..
Prije odgode leta, pukle su mi traperice na boku, iz čista mira, pa sam hodala kao siroče sa rupom, jadna sam pa me nitko neće okrasti furka. I cif na jakni mi se strgao. I tete su me na kontroli skinule skoro do gola, izvadile mi svu opremu i sve stvari iz ruksaka, samo tako, bez valjanog razloga. I onda su krenule odgode leta: 15 minuta, pola sata, 15 minuta i tako ukrug. Na pitanje zašto, osoblje odgovara: nešto nije u redu s avionom.
Hej to stvarno nije informacija koju trebam!!! Izmisli nešto, laži štogod, ali ne želim znati da nešto nije u redu s avionom jer ni pod koju cijenu ne mislim ostati na tlu.
Nakon toga kažu da snijeg previše pada i da su zatvorili jednu pistu za polijetanje. Osim što su drugi avioni odletjeli a mi smo još uvijek tamo. No, nemam drugog izbora nego čekati. Napokon, u 19 sati kažu da ipak nećemo poletjeti već će nas odvesti u hotel i ujutro opet vratiti na aerodrom. Bukirali su mi novi let za Kuala Lumpur, oteli jedan dan godišnjeg al ajde, barem ne moram spavati na aerodromu. Naravno, vani je mećava, temperature ispod 0, a većina putnika u ljetnoj ili proljetnoj robi i obući, noge mokre za 2 minute, a u sobi temperatura 17 celzijevaca. Barem tapeta na zidu podsjeća na neka toplija i bolja vremena...:)
Ujutro prvo gledam da li je prestao snijeg, ipak pada i dalje, opet kontrole i eto nas ponovo na aerodromu. Jučer su svi letovi bili otkazani jer je Malev, madžarska najveća aviokompanija bankrotirala, danas su otkazani jer je većina aerodroma u Europi zametena snijegom. Kako mi idemo na jug, nadam se da nas neće 'okrzuti'. E da, uz doručak saznajem da je let jučer otkazan jer je avion imao ljetne gume i nije mogao poletjeti. WTF??? Avioni imaju ljetne i zimske gume??? Sumnjam u to, ali činjenica je da nismo pojetjeli i ne zanima me previše zašto. Napeto iščekujemo najavu leta, tj odgodu, i u 14:45, sa zakašnjenjem od 24 sata, polijećemo.
Napokon mogu odahnuti.
Najgora stvar oko putovanja je iščekivanje da sjednem u avion i sve predradnje: pakiranje, dolazak do aerodroma, čekanje na aerodromu, čekanje da poletimo. Svo to vrijeme uopće nemam osjećaj da putujem, nemam putne groznice i slatkog uzbuđenja. Tek kad se avion zarula pistom i osjetim onaj grč u želucu dok mi tlak udara u glavu, tek tada znam da sam krenula u još jednu avanturu.
I tako sam ja napokon poletila, čekanje u Kairu od 8 sati me, blago rečeno, ubilo. Prljavi wc-i, preskupa i loša hrana, free wifi koji ne radi, ali barem imaju fine meke kauče i nije gužva. U Kuala Lumpur stižem 3 dana od polaska od doma, ali barem sam tu, to mi je dovoljno. I nekako se nadam da sam glupe pehove potrošila u ta tri dana...
U KL sam rezervirala smještaj već ranije, jer sam trebala biti tu dva dana prije leta za Laos, sada mi je ostalo svega par sati i nema smisla ići u hotel u centru grada. Otišla sam busom do centralne stanice, od kuda ujutro lako mogu stići na low cost aerodrom. Za boravak u sobi od 21 sat do 4 ujutro sam sobu platila 35$, i to sam jedva našla. Srce mi se slama i u času dok pišem, dva mjeseca kasnije. Da sam znala koliki je KLIA low cost aerodrom, i da ima stolica koliko hoćeš, spavala bih tamo. No to su stvari koje je teško unaprijed saznati, pa se uči na vlastitim pogreškama.
Low cost KLIA je prepun u 5:30 ujutro, redovi za check in su podugački, a ja gladna. Između McDonaldsa i American donuta biram čokoladne krafnice, a free wifi radi besprijekorno, da skrati vrijeme...
Prema Laosu polijećemo na vrijeme, u ranim jutarnjim satima stižemo u Vientiane, glavni grad. Viza se dobije na ulazu u zemlju, i košta 30$ za nerazvijene zemlje (35$ za engleze, nijemce, amere...), čisto je stvar formalnosti i otimanja para.
Kako nisam čitala puno vodiča ni uputa, avion je pravo vrijeme da se pobliže upoznam sa Laosom na papiru.
Službeno ime je Laoska Narodna Demokratska Republika i zemlja je to burne prošlosti. U 14. stoljeću je bila jedno od najvećih carstava u Aziji, u 18. ih je pokorio Tajland, a u 19. kolonizirali francuzi. 1953. postaje samostalan, a za vrijeme američko-vijetnamskog rata istočni dio bombardirali su amerikanci. 1975. komunisti su zbacili kralja i proglasili republiku. Danas je Laos još uvijek komunistička država, iako su utjecaji zapadnog gospodarstva sve vidljiviji.
Laos je 'poznat' (žalosno za reći) i kao najbombardiranija država na svijetu. Većina mina ni danas nije ekspodirala (a ne preporučuje se ni pišanje uz cestu), pa se po određenim dijelovima zemlje ne smije samostalno kretati. Također, Laos je među najsiromašnijim državama na svijetu, ponosno stoji na 20. mjestu. Glavni grad je Vientiane, a nacionalna valuta KIP (1€ je oko 10.300 KIPA :D). Koliko znam, ne obiluje prevelikim kulturnim znamenitostima, ali priroda bi trebala biti prekrasna. Cijela zemlja je na glasu kao izvrsno mjesto za odmor, sve je usporeno i nema stresa. Kratica koja se koristi je LPDR iliti lao pls don't rush :D. Obzirom da se mogu 'spustiti' do Kambodže, činilo se kao idealna prilika uklopiti ga u ovo putovanje.
Prva stvar nakon slijetanja je podići novce na bankomatu, jer taksisti ne primaju dolare. Kaže da nešto nije u redu sa mojom karticom, ah valjda neka greška pa pokušavam ponovo. Opet isto. Valjda prekid veze. Pokušati ću u gradu. Na prethodnim putovanjima sam usavršila svoje socijalne vještine pa bez imalo oklijevanja ulijećem nekoj curi da podijelimo taksi do grada.
U 9 ujutro je ugodnih 30 stupnjeva. Ugodnih, jer sam još promrzla od Budimpešte i mokrih nogu. Ne znam još da li ću ostati u Vientianu danas i sutra, ili odmah noćas idem prema sjeveru, za Luang Prabang. To će ovisiti o: a)koliko će mi se svidjeti Vientiane; b)da li postoji noćni bus za sjever. Čari putovanja u vlastitoj organizaciji: ne trebaš imati detaljan plan i možeš se predomisliti u zadnji čas!
VIENTIANE
Uspavan uz lijeni Mekong, kažu da je Vientiane najmirniji glavni grad jugoistične Azije, u totalnoj suprotnosti od Bangkoka ili Kuala Lumpura. Ulice prepune prašine sa gradilišta, zapuštenih budističkih hramova, moderne sovjetske i kolonijane francuske arhitekture, tvore jedinstveni miks socijalizma i kapitalizma, te tajlandske pop kulture.
Zanimljive povijesti, naseljen od 10. stoljeća, kontinuirano su ga gazili kmeri, vijetnamci, burmanci i sijamci (današnji tajlanđani), sve dok u 15. stoljeću nije postao dio Lao carstva zvanog Lane Xang - carstva milijun slonova, i tada je Vientianu krenulo na bolje. Proglašen je glavnim gradom, s najvažnijim religioznim i kulturnim znamenitostima. No ne zadugo. Sijamci su ga razorili do temelja, tako da su francuzi u 19. stoljeću našli gotovo napušten grad. Postavili su ga za središte regije i izgradili ga nanovo...
To sam, naravno, pročitala. Osim prašine sa gradilišta, teško je uočiti bilo što drugo. Većina ljudi ovdje provede dan, dva i krenu dalje. Oni koji ostanu, kažu da grad posjeduje određeni šarm koji se ne otkriva na prvu. A ja sam upravo odlučila da ga onda izgleda neću otkriti i kupujem kartu za noćni bus za Luang Prabang. Imam gotovo cijeli dan i još jedan dan u povratku, i mislim da će to biti i više nego dovoljno.
Ostatak dana sam odlučila raditi ono što i obično u nepoznatoj sredini: lutati ulicama u potrazi za nekim događanjima, hramovima, imam vodič pa se otprilike ravnam po njemu. I pokušati uloviti koji dobar kadar, jer sam napokon, nakon 4 dana putovanja, ulovila priliku izvaditi fotić. Naravno, i ovaj put prije polaska mi je to bila najveća briga: što od opreme ponijeti? Što god uzmem bit će mi previše, i što god ne uzmem, ća mi faliti. To je jednostavno tako. Zahvaljujući Kreši iz udruge Fotogard i Ivanu iz Olympusa, imala sam sa sobom široki 9-18 objektiv, uzela sam još jedan i to je to. Prastari aparat i brdo baterija i kartica.
Vruće je, sunce prži a nigdje nema nikakvog šešira za kupiti. Štand sa voćem dođe kao savršeno osvježenje, lubenica mmmmmm, ali i nije baš jeftina koliko bi čovjek očekivao. 5000 KIP, što je 0,6$, što je pak oko 3kn. Za dvije kriške lubenice.
Općenito me iznenadila skupoća u Laosu, obzirom da su tako visoko na listi siromašnih zemalja. No ono što je stvarno iznenađujuće, je da su ceste prepune novih autiju, koje kupuju ne znam kako. Pretpostavljam da ne prijavljuju porez pa statistički ispada da su siromašniji nego što jesu. Autobusi su skupi, karta Vientiane - Luang Prabang, 390 km, cijena 20$. Za primjer, cijena karte u Vijetnamu, Hanoi - Saigon, oko 1700 km, je oko 40$. Željeznica ne postoji, avioni su također skupi, tako da je autobus jedino prijevozno sredstvo. No, vožnja autobusom u Laosu je jedinstveno iskustvo i zahtijeva svoje poglavlje, ali o tome ću kasnije.
Pronalazim bankomat, opet neda pare i opet kaže da nešto nije u redu sa karticom. Nađem još jedan, od neke druge banke, i opet isto. Malo mi je frka jer nemam baš nešto gotovine, obično uzmem tek nešto novaca da imam dok ne dođem na lice mjesta i služim se isključivo Maestrom, koji me do sada nije nigdje iznevjerio. Sve do prvi puta. Imam još toliko novaca da preživim dan,dva i moram brzo nešto smisliti. Čekam da na drugoj strani svijeta svane dan (razlika je -6 sati), i da vidim sa bankom u čemu je problem. Do onda, bezbrižno šetam ulicama i razmišljam kako bih mogla zaraditi koji KIP, ako kartica ne proradi :).
Krećem u smjeru Mekonga, nadajući se predahu u nekom hladu, no uz rijeku je pustoš. Ni travke a kamoli drveta. Vjerojatno poplave u kišnom dijelu godine odnesu sve pred sobom. Vodostaj je nizak, voda gotovo ni ne teče a i boja je sumnjiva. A ja bi trebala ići nekoliko stotina kilometara južnije, na Si Phan Don otoke na Mekongu, i nadati se kupanju u ovome?!
U šetnji dolazim do hrama Wat Si Saket, najstarijeg hrama u gradu. Zovu ga hramom 1000 Buddha, zbog mnoštva statua svih veličina, a službeni broj je 6840!!! (nisam brojala).
Primjećujem da su hramovi u Laosu zapušteni, totalna suprotnost od onih u Tajlandu, nema lijepih obrađenih vrtova sa klupicama za predah od hodanja i vrućina. No nema ni gužvi, čak suprotno, tek koji posjetitelj.
Napokon mogu odahnuti.
Najgora stvar oko putovanja je iščekivanje da sjednem u avion i sve predradnje: pakiranje, dolazak do aerodroma, čekanje na aerodromu, čekanje da poletimo. Svo to vrijeme uopće nemam osjećaj da putujem, nemam putne groznice i slatkog uzbuđenja. Tek kad se avion zarula pistom i osjetim onaj grč u želucu dok mi tlak udara u glavu, tek tada znam da sam krenula u još jednu avanturu.
I tako sam ja napokon poletila, čekanje u Kairu od 8 sati me, blago rečeno, ubilo. Prljavi wc-i, preskupa i loša hrana, free wifi koji ne radi, ali barem imaju fine meke kauče i nije gužva. U Kuala Lumpur stižem 3 dana od polaska od doma, ali barem sam tu, to mi je dovoljno. I nekako se nadam da sam glupe pehove potrošila u ta tri dana...
U KL sam rezervirala smještaj već ranije, jer sam trebala biti tu dva dana prije leta za Laos, sada mi je ostalo svega par sati i nema smisla ići u hotel u centru grada. Otišla sam busom do centralne stanice, od kuda ujutro lako mogu stići na low cost aerodrom. Za boravak u sobi od 21 sat do 4 ujutro sam sobu platila 35$, i to sam jedva našla. Srce mi se slama i u času dok pišem, dva mjeseca kasnije. Da sam znala koliki je KLIA low cost aerodrom, i da ima stolica koliko hoćeš, spavala bih tamo. No to su stvari koje je teško unaprijed saznati, pa se uči na vlastitim pogreškama.
Low cost KLIA je prepun u 5:30 ujutro, redovi za check in su podugački, a ja gladna. Između McDonaldsa i American donuta biram čokoladne krafnice, a free wifi radi besprijekorno, da skrati vrijeme...
Prema Laosu polijećemo na vrijeme, u ranim jutarnjim satima stižemo u Vientiane, glavni grad. Viza se dobije na ulazu u zemlju, i košta 30$ za nerazvijene zemlje (35$ za engleze, nijemce, amere...), čisto je stvar formalnosti i otimanja para.
Kako nisam čitala puno vodiča ni uputa, avion je pravo vrijeme da se pobliže upoznam sa Laosom na papiru.
Službeno ime je Laoska Narodna Demokratska Republika i zemlja je to burne prošlosti. U 14. stoljeću je bila jedno od najvećih carstava u Aziji, u 18. ih je pokorio Tajland, a u 19. kolonizirali francuzi. 1953. postaje samostalan, a za vrijeme američko-vijetnamskog rata istočni dio bombardirali su amerikanci. 1975. komunisti su zbacili kralja i proglasili republiku. Danas je Laos još uvijek komunistička država, iako su utjecaji zapadnog gospodarstva sve vidljiviji.
Laos je 'poznat' (žalosno za reći) i kao najbombardiranija država na svijetu. Većina mina ni danas nije ekspodirala (a ne preporučuje se ni pišanje uz cestu), pa se po određenim dijelovima zemlje ne smije samostalno kretati. Također, Laos je među najsiromašnijim državama na svijetu, ponosno stoji na 20. mjestu. Glavni grad je Vientiane, a nacionalna valuta KIP (1€ je oko 10.300 KIPA :D). Koliko znam, ne obiluje prevelikim kulturnim znamenitostima, ali priroda bi trebala biti prekrasna. Cijela zemlja je na glasu kao izvrsno mjesto za odmor, sve je usporeno i nema stresa. Kratica koja se koristi je LPDR iliti lao pls don't rush :D. Obzirom da se mogu 'spustiti' do Kambodže, činilo se kao idealna prilika uklopiti ga u ovo putovanje.
Prva stvar nakon slijetanja je podići novce na bankomatu, jer taksisti ne primaju dolare. Kaže da nešto nije u redu sa mojom karticom, ah valjda neka greška pa pokušavam ponovo. Opet isto. Valjda prekid veze. Pokušati ću u gradu. Na prethodnim putovanjima sam usavršila svoje socijalne vještine pa bez imalo oklijevanja ulijećem nekoj curi da podijelimo taksi do grada.
U 9 ujutro je ugodnih 30 stupnjeva. Ugodnih, jer sam još promrzla od Budimpešte i mokrih nogu. Ne znam još da li ću ostati u Vientianu danas i sutra, ili odmah noćas idem prema sjeveru, za Luang Prabang. To će ovisiti o: a)koliko će mi se svidjeti Vientiane; b)da li postoji noćni bus za sjever. Čari putovanja u vlastitoj organizaciji: ne trebaš imati detaljan plan i možeš se predomisliti u zadnji čas!
VIENTIANE
Uspavan uz lijeni Mekong, kažu da je Vientiane najmirniji glavni grad jugoistične Azije, u totalnoj suprotnosti od Bangkoka ili Kuala Lumpura. Ulice prepune prašine sa gradilišta, zapuštenih budističkih hramova, moderne sovjetske i kolonijane francuske arhitekture, tvore jedinstveni miks socijalizma i kapitalizma, te tajlandske pop kulture.
Zanimljive povijesti, naseljen od 10. stoljeća, kontinuirano su ga gazili kmeri, vijetnamci, burmanci i sijamci (današnji tajlanđani), sve dok u 15. stoljeću nije postao dio Lao carstva zvanog Lane Xang - carstva milijun slonova, i tada je Vientianu krenulo na bolje. Proglašen je glavnim gradom, s najvažnijim religioznim i kulturnim znamenitostima. No ne zadugo. Sijamci su ga razorili do temelja, tako da su francuzi u 19. stoljeću našli gotovo napušten grad. Postavili su ga za središte regije i izgradili ga nanovo...
To sam, naravno, pročitala. Osim prašine sa gradilišta, teško je uočiti bilo što drugo. Većina ljudi ovdje provede dan, dva i krenu dalje. Oni koji ostanu, kažu da grad posjeduje određeni šarm koji se ne otkriva na prvu. A ja sam upravo odlučila da ga onda izgleda neću otkriti i kupujem kartu za noćni bus za Luang Prabang. Imam gotovo cijeli dan i još jedan dan u povratku, i mislim da će to biti i više nego dovoljno.
Ostatak dana sam odlučila raditi ono što i obično u nepoznatoj sredini: lutati ulicama u potrazi za nekim događanjima, hramovima, imam vodič pa se otprilike ravnam po njemu. I pokušati uloviti koji dobar kadar, jer sam napokon, nakon 4 dana putovanja, ulovila priliku izvaditi fotić. Naravno, i ovaj put prije polaska mi je to bila najveća briga: što od opreme ponijeti? Što god uzmem bit će mi previše, i što god ne uzmem, ća mi faliti. To je jednostavno tako. Zahvaljujući Kreši iz udruge Fotogard i Ivanu iz Olympusa, imala sam sa sobom široki 9-18 objektiv, uzela sam još jedan i to je to. Prastari aparat i brdo baterija i kartica.
Vruće je, sunce prži a nigdje nema nikakvog šešira za kupiti. Štand sa voćem dođe kao savršeno osvježenje, lubenica mmmmmm, ali i nije baš jeftina koliko bi čovjek očekivao. 5000 KIP, što je 0,6$, što je pak oko 3kn. Za dvije kriške lubenice.
Općenito me iznenadila skupoća u Laosu, obzirom da su tako visoko na listi siromašnih zemalja. No ono što je stvarno iznenađujuće, je da su ceste prepune novih autiju, koje kupuju ne znam kako. Pretpostavljam da ne prijavljuju porez pa statistički ispada da su siromašniji nego što jesu. Autobusi su skupi, karta Vientiane - Luang Prabang, 390 km, cijena 20$. Za primjer, cijena karte u Vijetnamu, Hanoi - Saigon, oko 1700 km, je oko 40$. Željeznica ne postoji, avioni su također skupi, tako da je autobus jedino prijevozno sredstvo. No, vožnja autobusom u Laosu je jedinstveno iskustvo i zahtijeva svoje poglavlje, ali o tome ću kasnije.
Pronalazim bankomat, opet neda pare i opet kaže da nešto nije u redu sa karticom. Nađem još jedan, od neke druge banke, i opet isto. Malo mi je frka jer nemam baš nešto gotovine, obično uzmem tek nešto novaca da imam dok ne dođem na lice mjesta i služim se isključivo Maestrom, koji me do sada nije nigdje iznevjerio. Sve do prvi puta. Imam još toliko novaca da preživim dan,dva i moram brzo nešto smisliti. Čekam da na drugoj strani svijeta svane dan (razlika je -6 sati), i da vidim sa bankom u čemu je problem. Do onda, bezbrižno šetam ulicama i razmišljam kako bih mogla zaraditi koji KIP, ako kartica ne proradi :).
Krećem u smjeru Mekonga, nadajući se predahu u nekom hladu, no uz rijeku je pustoš. Ni travke a kamoli drveta. Vjerojatno poplave u kišnom dijelu godine odnesu sve pred sobom. Vodostaj je nizak, voda gotovo ni ne teče a i boja je sumnjiva. A ja bi trebala ići nekoliko stotina kilometara južnije, na Si Phan Don otoke na Mekongu, i nadati se kupanju u ovome?!
U šetnji dolazim do hrama Wat Si Saket, najstarijeg hrama u gradu. Zovu ga hramom 1000 Buddha, zbog mnoštva statua svih veličina, a službeni broj je 6840!!! (nisam brojala).
Primjećujem da su hramovi u Laosu zapušteni, totalna suprotnost od onih u Tajlandu, nema lijepih obrađenih vrtova sa klupicama za predah od hodanja i vrućina. No nema ni gužvi, čak suprotno, tek koji posjetitelj.
Preko puta se nalazi Ho Phra Kaew wat, koji je služio kao osobni hram kraljevskoj obitelji, i u njemu se čuvao Emerald Buddha, jedan od najvažnijih simbola budizma, koji su ukrali tajlanđani i danas se nalazi u Bangkoku u Grand palace, u hramu pod istim nazivom. U potpunosti je razrušen kad su nahrupili tajlanđani, i obnovljen je tek 1940.
Oko kilometar dalje je tržnica, već se veselim egzotičnim životinjama, voću i kaosu tipičnom za azijske tržnice. Veselo kročim pustim ulicama, unatoč neizdrživoj vrućini. Pored mene projure tri svećenika sa kišobranima. Naravno, neće kiša, sušno je razdoblje i sve je vedro, oni kišobrane nose za 'obranu' od sunca.
O kakvo razočarenje! Stari dio tržnice prepun je štandova sa tkaninom, plastikom, nakitom, a novi, moderni dio, je gotovo prazan. Ni traga egzotici :(. Odmah produžujem do slavoluka slobode Patuxai, očito napravljen da bi izgledao kao pariški arc de Triomphe, sa dodatkom budističkih detalja na vrhu.
O kakvo razočarenje! Stari dio tržnice prepun je štandova sa tkaninom, plastikom, nakitom, a novi, moderni dio, je gotovo prazan. Ni traga egzotici :(. Odmah produžujem do slavoluka slobode Patuxai, očito napravljen da bi izgledao kao pariški arc de Triomphe, sa dodatkom budističkih detalja na vrhu.
Već je odavno vrijeme ručku, odaberem neki restoran, jer ovdje nema uličnih prodavača hrane, oni se navodno pojavljuju tek predvečer. Prvi pravi obrok u Laosu i u 3 dana, pa igram na sigurno i uzimam piletinu sa indijskim oraščićima i rižom. Odlična hrana, iako skupa, sa limenkom kole oko 4€. Kako sam baš pogodila najskuplji, pitam se, ali nekoliko restorana kasnije shvatim da su cijene svuda takve. Gdje je jefini Laos o kojem se prepričavaju priče?!
Pogotovo što ne znam kako ću riješiti krizu sa karticom, u banci su rekli da je sa računom sve u redu, i da oni nemaju pojma zašto ne mogu dići novce, čak nemaju u evidenciji da se itko logirao sa mojim pinom. Ovo je prva ozbiljna situacija koju sam ikad imala na putovanjima, i pokušavam ne paničariti. Al' nije mi baš svejedno.
Pogotovo što ne znam kako ću riješiti krizu sa karticom, u banci su rekli da je sa računom sve u redu, i da oni nemaju pojma zašto ne mogu dići novce, čak nemaju u evidenciji da se itko logirao sa mojim pinom. Ovo je prva ozbiljna situacija koju sam ikad imala na putovanjima, i pokušavam ne paničariti. Al' nije mi baš svejedno.
Laganom šetnjom idem prema mjestu gdje će me pokupiti prijevoz za Luang Prabang. Uzela sam noćni busom, tzv sleeper, jednim jedinim koji sam pronašla, nemam pojma što i kako. Nakon 45.minutnog čekanja, napokon dolaze po mene. Već me uhvatila panika da su me prevarili, a agencija ne radi. Na kolodvoru se ukrcavamo u bus, kreveti su na kat ali ni slični onima iz Vijetnama. Madrac za dvoje, i to dvoje vrlo bliskih ljudi (i kratkih), a ja sam sama. Baš me zanima, valjda je teta to naglasila. Smještam se na kat i nadam se da nitko neće doći. Još 5 minuta do polaska a nema nikoga. To!
I u zadnji čas uleću dva lao lika, gleda on kartu u nevjerici, 3x odlazi i dolazi i provjerava, a šok na njegovom licu je neopisiv. Da, izgleda da je shvatio da bi trebali dijeliti krevet. Nadam se da će spavati na podu autobusa, jer je ovo za njega gore nego za mene. U Laosu, kao izrazito budističkoj zemlji, je to nezamislivo. To je država gdje je pornografija gotovo ilegalna, a pod pornografijom se smatraju časopisi sa komadima u badićima. A on bi trebao leći sa nepoznatom bijelkinjom.
Na brzinu se snalazim i pitam francuskinju koja je u istoj situaciji, samo sa drugim lao likom, da se mijenjaju za mjesta. Oni ne razumiju jezik, ali razumiju naše mahanje rukama i oduševljeni su. Osmijeh na njihovim licima je neprocjenjiv :).
I napokon pokret. Naučena ranijim iskustvima, uvijek ponesem jaknu sa sobom, iako je vani bar 30 stupnjeva. Ali unutra je kao u frižideru, a obično ne rade ventilacijske komande, pa si osuđen na puhanje.
Pričali su mi da je cesta loša, iako je glavna državna prometnica prema sjeveru. Pa naravno da je loša, u Laosu smo. Ali ova cesta nije loša. Ova cesta na velikom dijelu puta nema asfalta tj potrošen je. Rupe su tolike da se kotrljamo lijevo desno, ne postoji položaj u kojem se može spavati. Uz prozor sam i stalno lupam u njega. Još je rano za spavanje, muzika u uši i šaljem poruku kumi da zove banku opet. Sve novce, papire i karticu sam čuvala u prometnoj od auta, koja mi je ležala na trbuhu, dok sam prepisivala podatke iz kartice. Hop, autobus poskoči a moja prometna odskoči u neku rupu između kreveta i prozora. Ono, kao da je ciljala. Siđem dolje misleći da je pala na ležaj ispod, i shvatim da je to nemoguće jer je zabarakadiran drvetom. Vratim se gore i shvatim da je rupica 1 cm široka i 70 duboka. I da nema šanse da ju dohvatim rukama. Francuskinja gleda šta sam se uzvrpoljila, nema ona pojma da je u toj prometnoj bio moj jedini preostali novac!!! Guram ruke iako je jasno da ne mogu ništa, moja ruka je deblja od toga, pokušavam rastaviti krevet koji je zavaren za prozor, i po prvi puta na nekom putovanju se pitam o Bože šta ja radim ovdje?!? Znam, to nije način jednog putnika, mi bi uvijek i svugdje i u svim situacijama trebali biti sretni što smo tamo gdje jesmo, ali nakon toliko glupih pehova, ne mogu se ne zapitati zašto baš meni?!? I što ću sada. Kaže francuskinja, kad stignemo, pitati ćemo vozače da nam pomognu. Hm kako, rastave autobus?! I ajde ti objasni vozaču u Laosu koji ne razumije ni riječi stranog jezika, što se dogodilo. Uostalom, očekuje me još 12 sati vožnje, kako da ležim i mirno spavam?!
Imala sam neki časopis sa sobom, i počnem čeprkati. I čeprkam. I čeprkam. I .... Izvadila sam ambalaže vode, sendviča, karte, svašta ali prometna je preteška i ne mogu ju podići sa dna. Do tog trenutka čak nisam bila sigurna da je unutra, ali nije imala gdje drugdje završiti, pa mi se po težini čini da je to ONA. Nakon pola sata, nekim neobjašnjivim čudom, uspijem ju dovući do otvora. Ne moram spominjati koliko puta sam došla do pola, i nisam uspjela zahvaljujući grabama po putu.
Ovo je bila najgora vožnja u mom životu. A što je još gore, isti taj put me čeka i na povratku, jer moram opet na jug. Dva dana nakon, ruke i noge su mi bile prekrivene masnicama. Ali nema veze, sve je to sastavni dio putovanja.
Samo se nadam (još jednom) da sam potrošila svu lošu sreću na ovom putu.
Do grada dijelim taxi kamiončić sa Monikom i Evom, upravo sam ih upoznala na stanici, slovakinje na šestomjesečnom putu kroz jugoistočnu Aziju. Ne moram niti spominjati koliko im zavidim, malo se pokolebam doduše kad počnu pričati koliko su umorne i iscrpljene od neprekidnog putovanja, pakiranja i traženja novog smještaja, neprekidnog kruga. Kažu da im treba odmor od odmora.
I onda krenem razmišljati da li bih ja to stvarno mogla. Bez obzira koliko me to privlači, nisam sigurna da bih izdržala. U poželjnom društvu vjerojatnije, ali sama...nisam sigurna. Već nakon nekog vremena se zaželim svog tuša i wc-a, pojedine hrane, i naravno pojedinih ljudi. Pogotovo je teško putovati kad je srce doma :).
LUANG PRABANG
Taxi nas ostavlja u nekom dijelu grada, svi guesthouse-ovi izgledaju skupo, provjerimo nekoliko cijena i stvarno su skupi, oko 200.000 KIP (skoro 25$). Za dvoje je ok, ali ja nemam namjeru toliko platiti. Lonely Planet kaže da bi trebalo biti jeftinije, ali moje izdanje je staro 3 godine, pa sam sigurna da cijene unutra nikako ne odgovaraju stvarnom stanju, obzirom na rapidno brze promjene u Laosu. Curama je isto skupo, pa Monika i ja krećemo dalje u potragu, dok Eva čuva stvari. Jutro je svježe, ali kako vrijeme odmiče, čini mi se da će dan biti jako vruć.
Nije lako naći smještaj u LP, iako je grad prepun hotela i hostela, gotovo sve je puno. Vrhunac je turističke sezone, nema se puno za birati, pogotovo ne pristojan smještaj za dobru cijenu. Nakon pola sata, nalazimo sobe za 90.000 KIP, čisto je i na dobroj lokaciji, skuplje nego što sam planirala ali cijene su ionako dosta visoke. Za te novce u Vijetnamu dobijem i satelitsku telku :D.
Nisam spavala kako spada već danima, pa odlučujem žrtvovati par sati i odmoriti se. Budim se popodne, gladna, spremna za istraživanje.
Luang Prabang bio je kraljevska rezidencija i prijestolnica kraljevstva od 14. stoljeća pa sve do 1946. Povremeno zaboravite da ste u srcu Azije, jer starim dijelom grada prevladava kolonijalna arhitektura, ako izuzmemo brojne watove. Osim toga, u LP se nema bogzna što za vidjeti, ali svi pričaju o jednom od najšarmantnijih gradova ovog dijela Azije. Ustvari mi odgovara manjak znamenitosti, ovako me neće peći savjest zbog neobilaska :), što više iskustva imam sa putovanjima, to manje obilazim a više ljenčarim.
Vrlo brzo dolazim do glavne ulice, prepune kafića i malih restorana koji me podsjećaju da nisam ništa jela 24 sata. Ipak ih zaobilazim i sjedam za ulični štand, juha djeluje kao spas. Nakon klope, moram pronaći ured Western Uniona da mi od doma prebace novce jer sam praznih džepova a kartica i dalje ne radi. Vidjela sam ih poprilično u Vientianu, mora ih biti i tu. Ima i to samo jedan, u sklopu banke, malo van centra. Laganom šetnjom, nakon 15 min stižem do banke da bih vidjela da je zatvorena, popularno radno vrijeme od 9-15 sati. Svratiti ću sutra, srećom smještaj plaćam na kraju boravka.
Kako nemam kartu grada niti bilo šta drugo, lutam uličicama prepunim hostela, restorana i barova smještenih u kolonijalne zgrade, i da nema lokalaca, uistinu bi se zapitala na kojem sam uopće kontinentu.
Dolazim do rijeke za koju pretpostavljam da nije Mekong, već Nam Khan, očito lokalno kupalište. Preko rijeke ide bambusov most, na drugoj strani su vrtovi, a mnoštvo djece uživa u ljetnim radostima. Iako je tamo vječno ljeto, u kišnoj sezoni nema kupanja jer rijeke postanu prevelike, prepune nanosa i prljavštine.
I u zadnji čas uleću dva lao lika, gleda on kartu u nevjerici, 3x odlazi i dolazi i provjerava, a šok na njegovom licu je neopisiv. Da, izgleda da je shvatio da bi trebali dijeliti krevet. Nadam se da će spavati na podu autobusa, jer je ovo za njega gore nego za mene. U Laosu, kao izrazito budističkoj zemlji, je to nezamislivo. To je država gdje je pornografija gotovo ilegalna, a pod pornografijom se smatraju časopisi sa komadima u badićima. A on bi trebao leći sa nepoznatom bijelkinjom.
Na brzinu se snalazim i pitam francuskinju koja je u istoj situaciji, samo sa drugim lao likom, da se mijenjaju za mjesta. Oni ne razumiju jezik, ali razumiju naše mahanje rukama i oduševljeni su. Osmijeh na njihovim licima je neprocjenjiv :).
I napokon pokret. Naučena ranijim iskustvima, uvijek ponesem jaknu sa sobom, iako je vani bar 30 stupnjeva. Ali unutra je kao u frižideru, a obično ne rade ventilacijske komande, pa si osuđen na puhanje.
Pričali su mi da je cesta loša, iako je glavna državna prometnica prema sjeveru. Pa naravno da je loša, u Laosu smo. Ali ova cesta nije loša. Ova cesta na velikom dijelu puta nema asfalta tj potrošen je. Rupe su tolike da se kotrljamo lijevo desno, ne postoji položaj u kojem se može spavati. Uz prozor sam i stalno lupam u njega. Još je rano za spavanje, muzika u uši i šaljem poruku kumi da zove banku opet. Sve novce, papire i karticu sam čuvala u prometnoj od auta, koja mi je ležala na trbuhu, dok sam prepisivala podatke iz kartice. Hop, autobus poskoči a moja prometna odskoči u neku rupu između kreveta i prozora. Ono, kao da je ciljala. Siđem dolje misleći da je pala na ležaj ispod, i shvatim da je to nemoguće jer je zabarakadiran drvetom. Vratim se gore i shvatim da je rupica 1 cm široka i 70 duboka. I da nema šanse da ju dohvatim rukama. Francuskinja gleda šta sam se uzvrpoljila, nema ona pojma da je u toj prometnoj bio moj jedini preostali novac!!! Guram ruke iako je jasno da ne mogu ništa, moja ruka je deblja od toga, pokušavam rastaviti krevet koji je zavaren za prozor, i po prvi puta na nekom putovanju se pitam o Bože šta ja radim ovdje?!? Znam, to nije način jednog putnika, mi bi uvijek i svugdje i u svim situacijama trebali biti sretni što smo tamo gdje jesmo, ali nakon toliko glupih pehova, ne mogu se ne zapitati zašto baš meni?!? I što ću sada. Kaže francuskinja, kad stignemo, pitati ćemo vozače da nam pomognu. Hm kako, rastave autobus?! I ajde ti objasni vozaču u Laosu koji ne razumije ni riječi stranog jezika, što se dogodilo. Uostalom, očekuje me još 12 sati vožnje, kako da ležim i mirno spavam?!
Imala sam neki časopis sa sobom, i počnem čeprkati. I čeprkam. I čeprkam. I .... Izvadila sam ambalaže vode, sendviča, karte, svašta ali prometna je preteška i ne mogu ju podići sa dna. Do tog trenutka čak nisam bila sigurna da je unutra, ali nije imala gdje drugdje završiti, pa mi se po težini čini da je to ONA. Nakon pola sata, nekim neobjašnjivim čudom, uspijem ju dovući do otvora. Ne moram spominjati koliko puta sam došla do pola, i nisam uspjela zahvaljujući grabama po putu.
Ovo je bila najgora vožnja u mom životu. A što je još gore, isti taj put me čeka i na povratku, jer moram opet na jug. Dva dana nakon, ruke i noge su mi bile prekrivene masnicama. Ali nema veze, sve je to sastavni dio putovanja.
Samo se nadam (još jednom) da sam potrošila svu lošu sreću na ovom putu.
Do grada dijelim taxi kamiončić sa Monikom i Evom, upravo sam ih upoznala na stanici, slovakinje na šestomjesečnom putu kroz jugoistočnu Aziju. Ne moram niti spominjati koliko im zavidim, malo se pokolebam doduše kad počnu pričati koliko su umorne i iscrpljene od neprekidnog putovanja, pakiranja i traženja novog smještaja, neprekidnog kruga. Kažu da im treba odmor od odmora.
I onda krenem razmišljati da li bih ja to stvarno mogla. Bez obzira koliko me to privlači, nisam sigurna da bih izdržala. U poželjnom društvu vjerojatnije, ali sama...nisam sigurna. Već nakon nekog vremena se zaželim svog tuša i wc-a, pojedine hrane, i naravno pojedinih ljudi. Pogotovo je teško putovati kad je srce doma :).
LUANG PRABANG
Taxi nas ostavlja u nekom dijelu grada, svi guesthouse-ovi izgledaju skupo, provjerimo nekoliko cijena i stvarno su skupi, oko 200.000 KIP (skoro 25$). Za dvoje je ok, ali ja nemam namjeru toliko platiti. Lonely Planet kaže da bi trebalo biti jeftinije, ali moje izdanje je staro 3 godine, pa sam sigurna da cijene unutra nikako ne odgovaraju stvarnom stanju, obzirom na rapidno brze promjene u Laosu. Curama je isto skupo, pa Monika i ja krećemo dalje u potragu, dok Eva čuva stvari. Jutro je svježe, ali kako vrijeme odmiče, čini mi se da će dan biti jako vruć.
Nije lako naći smještaj u LP, iako je grad prepun hotela i hostela, gotovo sve je puno. Vrhunac je turističke sezone, nema se puno za birati, pogotovo ne pristojan smještaj za dobru cijenu. Nakon pola sata, nalazimo sobe za 90.000 KIP, čisto je i na dobroj lokaciji, skuplje nego što sam planirala ali cijene su ionako dosta visoke. Za te novce u Vijetnamu dobijem i satelitsku telku :D.
Nisam spavala kako spada već danima, pa odlučujem žrtvovati par sati i odmoriti se. Budim se popodne, gladna, spremna za istraživanje.
Luang Prabang bio je kraljevska rezidencija i prijestolnica kraljevstva od 14. stoljeća pa sve do 1946. Povremeno zaboravite da ste u srcu Azije, jer starim dijelom grada prevladava kolonijalna arhitektura, ako izuzmemo brojne watove. Osim toga, u LP se nema bogzna što za vidjeti, ali svi pričaju o jednom od najšarmantnijih gradova ovog dijela Azije. Ustvari mi odgovara manjak znamenitosti, ovako me neće peći savjest zbog neobilaska :), što više iskustva imam sa putovanjima, to manje obilazim a više ljenčarim.
Vrlo brzo dolazim do glavne ulice, prepune kafića i malih restorana koji me podsjećaju da nisam ništa jela 24 sata. Ipak ih zaobilazim i sjedam za ulični štand, juha djeluje kao spas. Nakon klope, moram pronaći ured Western Uniona da mi od doma prebace novce jer sam praznih džepova a kartica i dalje ne radi. Vidjela sam ih poprilično u Vientianu, mora ih biti i tu. Ima i to samo jedan, u sklopu banke, malo van centra. Laganom šetnjom, nakon 15 min stižem do banke da bih vidjela da je zatvorena, popularno radno vrijeme od 9-15 sati. Svratiti ću sutra, srećom smještaj plaćam na kraju boravka.
Kako nemam kartu grada niti bilo šta drugo, lutam uličicama prepunim hostela, restorana i barova smještenih u kolonijalne zgrade, i da nema lokalaca, uistinu bi se zapitala na kojem sam uopće kontinentu.
Dolazim do rijeke za koju pretpostavljam da nije Mekong, već Nam Khan, očito lokalno kupalište. Preko rijeke ide bambusov most, na drugoj strani su vrtovi, a mnoštvo djece uživa u ljetnim radostima. Iako je tamo vječno ljeto, u kišnoj sezoni nema kupanja jer rijeke postanu prevelike, prepune nanosa i prljavštine.
Uzbrdo se vraćam u grad, prema centru, usput razgledavajući razne hramove, koji su praktično na svakom ćošku. Površina strogog centra nije prevelika, ali se ima šta za hodati. Sutra ću iznajmiti bicikl i uputiti se van grada, za danas mi je dosta, bacam se na čitanje Lonely Planeta da se ipak malo informiram i pregledavanje mailova (napokon sam se modernizirala i kupila mob koji se može spajati na wireless mrežu :)).
Ujutro uzimam bicikl, doručkujem usput, i jurim prema banci po novce. Dok čekam, skupa sa ostalim lokalnim stanovništvom napeto gledam sapunicu na televiziji. Cijeli Laos trese groznica sapunica koje se gledaju na svakom mogućem koraku, pa i u banci. Nema smisla propustiti nešto dok se čeka u redu.
U uredu dobijem preko 6.000.000 KIP, u apoenima od 50.000, povelika je to hrpica koja ne stane u nijedan džep. Bar sam jednom u životu milijunašica :). Od šoka količine novca, nisam se sjetila fotkati ovaj jedinstveni prizor. Odmah mijenjam u dolare, ostavljajući onoliko kipova koliko predviđam da će mi trebati do kraja putovanja u Laosu. Hrpica se odjednom smanjila na tek nekoliko novčanica i oduševljenje je naglo splasnulo...
No laknulo mi je što napokon imam novaca u džepu, i što ne moram razmišljati kako ću nastaviti putovanje.
Veselo pedaliram predgrađima Luang Prabanga, turističkih smještaja ima koliko hoćeš i van grada, sigurno boljih i povoljnijih, ali meni je to predaleko, volim biti u centru događanja. Obilazim hram u kojem neometano žive svećenici, obavljajući svakodnevne aktivnosti kao što su kuhanje, pranje, brijanje...ne obazirujući se na turiste. Ne mogu se prisiliti uperiti fotoaparat u njih, koliko god bi te fotke bile zanimljive. Gledam jedan par bijelaca, cura i dečko, dolaze na iznajmljenom motoru, i za tren poziraju sa svećenicima. Ona je utegnuta kao da ide na modnu pistu i pozira kao da je na snimanju za najnoviju Versaceovu kolekciju. I pritom grli svećenika. Gledam zaprepašteno i pitam se kakvi sve ljudi putuju. Uvijek se čudim kako je moguće lutati svijetom potpuno neinformiran i bezobrazno ne poštivati tuđu kulturu, bilo odijevanja, bilo ponašanja...
Obilazim veletržnicu, pa odlučujem pojesti lubenicu i predahnuti u parku, jako je vruće a još nisam uspjela naći pleteni šešir. U parku se igraju djeca, dvije curice naočigled drugačije od ostale djece odjevene u školske uniforme. Odmah shvaćam da se radi o djevojčicama iz naroda Hmong, jednog od mnogih plemena koje žive u Laosu (točnije 47 raznih plemena). Već sama fizionomija lica ih razlikuje od ostalih: tamnije su kože, četvtrastijih lica, prćastijih noseva. Hmong narod inače je rasprostranjen u Tajlandu, Vijetnamu, Kini i Laosu, a porijeklom su iz Kine. Uglavnom žive u planinskim dijelovima zemlje, a u zadnjem desetljeću vlada Laosa pokušava ih preseliti u nizine, kako bi se lakše uklopili u društvo.
Znatiželjne kao i ostala djeca u Laosu, vrlo brzo su mi prišle i pristale na fotkanje. Najradosniji dio je kad im pokažete slike, onda brzo traže još i namještaju se u razne poze. Obratite pažnju na zimsku jaknu ove manje, na 40 stupnjeva :).
Ujutro uzimam bicikl, doručkujem usput, i jurim prema banci po novce. Dok čekam, skupa sa ostalim lokalnim stanovništvom napeto gledam sapunicu na televiziji. Cijeli Laos trese groznica sapunica koje se gledaju na svakom mogućem koraku, pa i u banci. Nema smisla propustiti nešto dok se čeka u redu.
U uredu dobijem preko 6.000.000 KIP, u apoenima od 50.000, povelika je to hrpica koja ne stane u nijedan džep. Bar sam jednom u životu milijunašica :). Od šoka količine novca, nisam se sjetila fotkati ovaj jedinstveni prizor. Odmah mijenjam u dolare, ostavljajući onoliko kipova koliko predviđam da će mi trebati do kraja putovanja u Laosu. Hrpica se odjednom smanjila na tek nekoliko novčanica i oduševljenje je naglo splasnulo...
No laknulo mi je što napokon imam novaca u džepu, i što ne moram razmišljati kako ću nastaviti putovanje.
Veselo pedaliram predgrađima Luang Prabanga, turističkih smještaja ima koliko hoćeš i van grada, sigurno boljih i povoljnijih, ali meni je to predaleko, volim biti u centru događanja. Obilazim hram u kojem neometano žive svećenici, obavljajući svakodnevne aktivnosti kao što su kuhanje, pranje, brijanje...ne obazirujući se na turiste. Ne mogu se prisiliti uperiti fotoaparat u njih, koliko god bi te fotke bile zanimljive. Gledam jedan par bijelaca, cura i dečko, dolaze na iznajmljenom motoru, i za tren poziraju sa svećenicima. Ona je utegnuta kao da ide na modnu pistu i pozira kao da je na snimanju za najnoviju Versaceovu kolekciju. I pritom grli svećenika. Gledam zaprepašteno i pitam se kakvi sve ljudi putuju. Uvijek se čudim kako je moguće lutati svijetom potpuno neinformiran i bezobrazno ne poštivati tuđu kulturu, bilo odijevanja, bilo ponašanja...
Obilazim veletržnicu, pa odlučujem pojesti lubenicu i predahnuti u parku, jako je vruće a još nisam uspjela naći pleteni šešir. U parku se igraju djeca, dvije curice naočigled drugačije od ostale djece odjevene u školske uniforme. Odmah shvaćam da se radi o djevojčicama iz naroda Hmong, jednog od mnogih plemena koje žive u Laosu (točnije 47 raznih plemena). Već sama fizionomija lica ih razlikuje od ostalih: tamnije su kože, četvtrastijih lica, prćastijih noseva. Hmong narod inače je rasprostranjen u Tajlandu, Vijetnamu, Kini i Laosu, a porijeklom su iz Kine. Uglavnom žive u planinskim dijelovima zemlje, a u zadnjem desetljeću vlada Laosa pokušava ih preseliti u nizine, kako bi se lakše uklopili u društvo.
Znatiželjne kao i ostala djeca u Laosu, vrlo brzo su mi prišle i pristale na fotkanje. Najradosniji dio je kad im pokažete slike, onda brzo traže još i namještaju se u razne poze. Obratite pažnju na zimsku jaknu ove manje, na 40 stupnjeva :).
U vožnji dolazim do jednog od bezbroj hramova u rekonstrukciji. Za manje od minutu prilazi mi svećenik i za čas započinjemo razgovor. Zanima ga odakle sam i koliko veliku obitelj imam, da li sam išla u školu i čime se bavim. To su tipična pitanja koja zanimaju sve. Teško ga razumijem jer jako loše priča engleski, no ipak saznajem da dolazi iz planina (odmah na licu sam vidjela da je iz Hmong plemena), svećeništvo će mu omogućiti da jednog dana možda krene i na fakultet u Vientiane ili u Tajland, za što inače ne bi imao priliku. Jedna od najljepših stvari na putovanjima su ovi kratki susreti, mali razgovori, u kojima za svega par minuta toliko saznajemo jedni o drugima, iako se nikada više nećemo vidjeti i iako su nam svijetovi i životi toliko različiti...
Predvečer krećem u obilazak noćne tržnice. Svakoga dana oko 5 popodne zatvori se glavna ulica grada i zakrči se štandovima u dužini od nekoliko desetaka metara. Nemam mjesta za ništa u prtljagi tako da samo gledam, ali nemoguće je odoljeti srebru, svili, drvenim figuricama i bezbrojnim beskorisnim stvarčicama, tako da dva sata kasnije odlazim sa dva para omiljenih mi dimija (najpraktičniji odjevni predmet ikad) i 5 svilenih šalova koji su bezobrazno jeftini.
Što se tiče hrane, ima je na svakom koraku, od restorana do uličnih štandova, izbor je šaren i svatko će sigurno naći nešto za sebe. No nikako i nipošto se ne smije propustiti uličica sa štandovima na principu švedskog stola. 'Otvara' se oko 5 popodne, tete doma skuhaju klopu i iznesu na štandove, za 1$ dobijete tanjur i natrpate koliko čega stane. Ima spring rollsa, raznih tjestenina i salata, a meso se plaća dodatnih 1$. Piletina, svinja, ribe...sve naravno friško sa roštilja. Još i danas sanjam tu uličicu, definitivno najbolja klopa koju sam jela na svim putovanjima. Da ju ne propustite, uličica se nalazi okomito na glavnu ulicu, blizu kružnog toka :).
Eva, Monika i ja uzele smo veeeliku ribu, za 3€ (skupo :)), i iako ja baš ne volim i ne jedem ribu, bila je odlična. Samo zbog ove ulice sam poželjela ostati u LP cijeli godišnji!
Eva, Monika i ja uzele smo veeeliku ribu, za 3€ (skupo :)), i iako ja baš ne volim i ne jedem ribu, bila je odlična. Samo zbog ove ulice sam poželjela ostati u LP cijeli godišnji!
Slijedeće jutro Monika i ja ustajemo prije zore, da vidimo darivanje svećenika.
Sam događaj, zvan tak-bak, predstavlja simboličnu vezu između svećenika (koji trebaju hranu) i darovatelja milostinje (koji trebaju duhovno iskupljenje), i ponavlja se svako jutro već stotinama godina. U prošlosti svećenici nisu gradili hramove i većinu svoje hrane su dobivali upravo na takav način. Iako u doslovnom smislu prevedeno znači milostinja, ovo darivanje nikako se ne smatra milostinjom. Stanovništvo ima odgovornost podržati svečeništvo fizički, a svećenici imaju odgovornost podržavati narod kroz duhovne procese.
Taman kad noć ustupi mjesto danu, oko 6 sati, iz hramova izmile svećenici. Kako LP ima više od 80 hramova, možete samo zamisliti koliko ih hoda ulicama.
U toj strci čekanja i traženja dobre pozicije za fotkanje (priznajem, kriva sam za to, iako sam se jedva natjerala podići aparat), Monika je završila sa lokalcima darivajući svećenike. Sve se odvija u potpunoj tišini, nema zahvala i pogotovo dodirivanja svećenika (1000% zabranjeno za žene). Sve skupa traje svega nekoliko minuta i svećenici nestaju brzo kako su i došli...
Iako sve više postaje turistička atrakcija i navedeno je u svim vodičima, ipak nije bilo toliko turista koliko sam očekivala, i sve je još uvijek zadržalo dašak izvornosti i mistike...
Ostatak dana pješice sam lutala gradom, istraživala, fotkala, isprobavala hranu, a predvečer sam se popela na Mount Phousi, najviše točke u gradu, do koje vodi 350 stepenica. Zalazak sunca je nezaobilazan, tj ako ga uopće vidite od mnoštva ljudi i kamera.
Zadnji dan u LP odlučujem provesti na izletu. Mnoštvo je agencija i velika ponuda na papiru, no kada krenete konkretno tražiti, vidite da baš i nije tako. Izleti se dogovaraju na temelju broja putnika, i nije lako pogoditi kad ste ograničeni vremenom i ne možete čekati nekoliko dana da odete nekamo. Čisto da odem, izabrala sam posjet plemenima u brdu i vodopadu. Platila sam ga oko 20$, uključen je i ručak.
Ujutro se okupljamo u agenciji (ostavljam prtljagu kod njih, navečer hvatam bus natrag za Vientiane) i krećemo sa džipom u brda oko LP. Ekipa oko mene penzija, ali vrlo zanimljiva penzija koja je proputovala sve kontinente i zbog toga su i više nego dobro društvo.
Sama vožnja nije baš najudobnija, ceste su više makadam nego cesta, ali nakon brzih 45 min stižemo na prvo odredište, selo naroda Lao.
U Laosu ima mnogo naroda, i osim po fizionomiji, razlikuju se po načinu života, izradi kuća. Lao narod svoje kuće gradi na visini, na drvenim stupovima, a prostor ispod kuće služi za držanje domaćih životinja. Kanalizacije i tekuće vode nema, ali zato svaka kuća ima satelitsku antenu ogromnih dimenzija, sapunice se ne propuštaju ni u jednom kutku Laosa. Najdojmljiviji doživljaj su ipak djeca, svih uzrasta. Sjatili su se oko nas, poziraju, smiju se, preslatki su i nemoguće ih je ne slikati pa unaprijed oprostite na spamanju fotkama dječice :).
Osim djece, vani nema puno stanovnika. Mnogi ne podržavaju ovakav način turizma, zavirivanje u njihovu intimu. Ne bih ga podržavala ni ja, no većina novaca koju plaćam za ovaj izlet, ide upravo stanovnicima sela. Vrlo je bitno dobro se raspitati oko agencija koje novac uistinu i proslijeđuju na pravo mjesto, jer ih ima puno sa lažnom reklamom.
Osim toga, poprilično je vruće i svi su sakriveni u hladovini svojih kuća.
Nekoliko stotina metara dalje je škola, koju zajednički dijele djeca Lao i Hmog naroda. Osim u školi, ta dva plemena rijetko se isprepliću i druže. Vjeruju u različite religije, ne žene se međusobno, te čak zemlju obrađuju na različite načine.
Odmah do škole, selo je Hmonga. Djeca u svakodnevnoj igri, svi stanovnici zajednički grade kuću jednom seljanu, a ja nemam srca uperiti fotoaparat u njih, ionako se osjećam dovoljno neugodno narušavajući im mir.
Osim toga, poprilično je vruće i svi su sakriveni u hladovini svojih kuća.
Nekoliko stotina metara dalje je škola, koju zajednički dijele djeca Lao i Hmog naroda. Osim u školi, ta dva plemena rijetko se isprepliću i druže. Vjeruju u različite religije, ne žene se međusobno, te čak zemlju obrađuju na različite načine.
Odmah do škole, selo je Hmonga. Djeca u svakodnevnoj igri, svi stanovnici zajednički grade kuću jednom seljanu, a ja nemam srca uperiti fotoaparat u njih, ionako se osjećam dovoljno neugodno narušavajući im mir.
Napuštamo selo i krećemo na trek, navodno laganu šetnju, do vodopada Kuang Si, koji je i završetak našeg puta. Moram napomenuti da nemam niti jednu fotku, jer sam se u usponu borila za goli život. Konstantno penjanje uzbrdo, povremene stijene kojima smo skoro pa puzali četveronoške, nisu mi ostavljale prostora za fotkanje. Čisto za info, vegetacija slična našoj (izgledom), uz bambus koji raste u šumi, špilja u kojoj je svetište, ručak na proplanku (banane su bile najbolji dio ručka) i mala dolina uz jezerce i pregršt prekrasnih leptira. Nakon trosatnog treka, stižemo do gornjeg dijela Kuang Si vodopada, najvećeg vodopada u regiji. Izgleda kao potopljena šuma, u vodi smo do koljena i vrlo je sklisko, pa ne vadim fotić iz torbe. Jedan objektiv mi se već pokvario na početku putovanja i ne želim riskirati da ostatak provedem bez fotoaparata.
Do podnožja je vrlo strm i sklizak teren, neki stariji članovi u grupi jedva ga savladavaju. Vodopad k'o vodopad, jezera ispod njega puno su zanimljivije. Ljepotu sedrenih stijena i tirkizno-bijelu boju kvari mnoštvo turista kupanjem i urlanjem, u svrhu turizma se uistinu dopuštaju i najgluplje stvari.
U tom trenu spušta se pljusak uz grmljavinu, nema ničega gdje se može sakriti, pa sam u pola minute mokra do kože. Temperatura se brzo snizila za poprilično stupnjeva i uopće nije ugodno. Ako nešto mrzim na putovanjima, to je kiša. Od 1-2 kišna dana u veljači, ja sam imala čast svjedočiti jednom. Vrijeme za polazak dočekali smo ispod jednog štanda, obzirom da kiša nije prestajala.
Tako je protekao moj posljednji dan u Luang Prabangu, žao mi je što nemam više vremena, jer bi čovjek tamo mogao provesti i puno više dana. Za one željne kupanja, ima finih pješčanih plaža na Mae Kok rijeci, mogućnosti istraživanja okolice su beskonačne, višednevni izleti na farme slonova, trek u planine...ili samo chillanje u gradu...i sve to bez onog tipičnog azijskog 'rusha' i gužve...
Navečer hvatam bus za Vientiane, ovaj puta spavajući na kakav sam navikla u Vijetnamu, sama u svojem ležaju i bez problema odgulim 10ak sati vožnje. Očekuje me još jedan cijeli dan u glavnom gradu, a navečer krećem put juga, put Si Phan Don otoka (4000 otoka), koji 'leže' na najširem dijelu rijeke Mekong.
Već otprilike znam glavne pravce u Vientianu te odlučujem iznajmiti bicikl i otići pogledati Pha That Luang, nekoliko km udaljeni zlatni hram, najvažniji laoški spomenik i nacionalni simbol. Bicikl se može iznajmiti na svakom koraku, neki traže da se ostavi putovnica (da ne bi), neki samo polog. Cijena je oko 3$ na dan.
Iako je navodno udaljen par kilometara, zbog vrućine mi se čini puno dalje (zašto na ulici nema nikog?!). Nakon pola sata teškog pedaliranja stižem do velikog trga na kojem se nalazi Pha That Luang. Već izdaleka izgleda drugačije od ostalih hramova, sav u zlatu.
Povijest mu seže čak u 3. stoljeće, nekoliko puta je uništen do temelja, a tek krajem II svjetskog rata ponovo je rekonstruiran kada je i poprimio današnji izgled. Na nesreću, nisam obratila pažnju na radno vrijeme, tako da ne mogu ući unutra. Nema veze za engleze, i okoliš je krasan, brižljivo održavani vrtovi, sa nekoliko drugih hramova u blizini, prednost je što nema gotovo nikog.
Tako je protekao moj posljednji dan u Luang Prabangu, žao mi je što nemam više vremena, jer bi čovjek tamo mogao provesti i puno više dana. Za one željne kupanja, ima finih pješčanih plaža na Mae Kok rijeci, mogućnosti istraživanja okolice su beskonačne, višednevni izleti na farme slonova, trek u planine...ili samo chillanje u gradu...i sve to bez onog tipičnog azijskog 'rusha' i gužve...
Navečer hvatam bus za Vientiane, ovaj puta spavajući na kakav sam navikla u Vijetnamu, sama u svojem ležaju i bez problema odgulim 10ak sati vožnje. Očekuje me još jedan cijeli dan u glavnom gradu, a navečer krećem put juga, put Si Phan Don otoka (4000 otoka), koji 'leže' na najširem dijelu rijeke Mekong.
Već otprilike znam glavne pravce u Vientianu te odlučujem iznajmiti bicikl i otići pogledati Pha That Luang, nekoliko km udaljeni zlatni hram, najvažniji laoški spomenik i nacionalni simbol. Bicikl se može iznajmiti na svakom koraku, neki traže da se ostavi putovnica (da ne bi), neki samo polog. Cijena je oko 3$ na dan.
Iako je navodno udaljen par kilometara, zbog vrućine mi se čini puno dalje (zašto na ulici nema nikog?!). Nakon pola sata teškog pedaliranja stižem do velikog trga na kojem se nalazi Pha That Luang. Već izdaleka izgleda drugačije od ostalih hramova, sav u zlatu.
Povijest mu seže čak u 3. stoljeće, nekoliko puta je uništen do temelja, a tek krajem II svjetskog rata ponovo je rekonstruiran kada je i poprimio današnji izgled. Na nesreću, nisam obratila pažnju na radno vrijeme, tako da ne mogu ući unutra. Nema veze za engleze, i okoliš je krasan, brižljivo održavani vrtovi, sa nekoliko drugih hramova u blizini, prednost je što nema gotovo nikog.
Na jednom od štandova napokon pronalazim slamnati šešir, spas protiv sunca i visokih temperatura, koji me vjerno pratio sve do kraja putovanja. Ostatak dana se vozikam ulicama, jedem na štandovima, i brzo dolazi 6 popodne, kada krećem dalje na jug. Ovaj puta sam priupitala da li je moguće dobiti bus sa jednim ležajem, kažu mi da takav na ovoj ruti ne postoji, ali da će me smjestiti kraj žene. Kupila sam kartu sve do Si Phan Don, da ne moram tražiti novi prijevoz u gradu Pakse niti brinuti oko prijevoza na otok.
Bus je jednako jadan kao i onaj prema LP, u zadnji čas uleće laošanka (valjda se tako nazivaju stanovnici Laosa), koja nije prestajala razgovarati na mobitel do ponoći, dobrano je iznervirala sve putnike u zadnjem dijelu autobusa. Pa je oko 2 ujutro išla jesti pa opet malo pričati na mobitel, pa je u 3 ujutro napokon sišla na nekoj pustopoljini, te smo svi ulovili malo sna. Ujutro dolazimo u Pakse, gdje nas prekrcavaju u minibuseve, ovisno na koji otok idemo. Tri su naseljena otoka, ja sam izabrala najmanji Don Det. Nakon što smo pola sata čekali još putnika, krećemo dalje. Stajemo u nekom selu usred ničeg, gdje nakon još pola sata čekanja na užasnoj vrućini presrećemo bus, i ukrcaju nam još putnika. Nikome nije jasno kamo će sa još ljudi i još prtljage, ali sve dok imam svoje sjedalo, ne uzrujavam se previše. Ne moram napomenuti da se vozača i ne vidi, te da on ne može mrdnuti sa svog sjedala :D. Ovako izgleda nakrcani minibus:
Bus je jednako jadan kao i onaj prema LP, u zadnji čas uleće laošanka (valjda se tako nazivaju stanovnici Laosa), koja nije prestajala razgovarati na mobitel do ponoći, dobrano je iznervirala sve putnike u zadnjem dijelu autobusa. Pa je oko 2 ujutro išla jesti pa opet malo pričati na mobitel, pa je u 3 ujutro napokon sišla na nekoj pustopoljini, te smo svi ulovili malo sna. Ujutro dolazimo u Pakse, gdje nas prekrcavaju u minibuseve, ovisno na koji otok idemo. Tri su naseljena otoka, ja sam izabrala najmanji Don Det. Nakon što smo pola sata čekali još putnika, krećemo dalje. Stajemo u nekom selu usred ničeg, gdje nakon još pola sata čekanja na užasnoj vrućini presrećemo bus, i ukrcaju nam još putnika. Nikome nije jasno kamo će sa još ljudi i još prtljage, ali sve dok imam svoje sjedalo, ne uzrujavam se previše. Ne moram napomenuti da se vozača i ne vidi, te da on ne može mrdnuti sa svog sjedala :D. Ovako izgleda nakrcani minibus:
SI PHAN DON iliti 4000 OTOKA
Napokon ponovo krećemo i oko podneva se iskrcavamo kod broda koji će me prebaciti na Don Det. Nakon desetak minuta, plovimo Mekongom. Izbacili su nas na plaži, u vodi do koljena, a ja u tenisicama, pa pijesak do koljena, 'ko nije ulovio svoju torbu na vrijeme, nije imao sreće. Prvi zadatak je naći smještaj, za koji su me uvjeravali da neće biti problema. I uvjeravali su me kako je otok tako mali, da ga začas pređeš pješice. Jer ionako nema nikakvog prijevoznog sredstva, obzirom da na otoku nema vozila niti asfalta. I tako, dva sata kasnije, na +45 stupnjeva, ja još uvijek tražim smještaj. Backpack sam ostavila u nekom bungalovu, ionako me za ništa nije briga ovako umornu. Otok je pun 'ko šipak i na kraju nalazim čak 3 prazna bungalova - ne moram spomenuti zašto su bili prazni. Ali tamo je ionako većina smještaja poprilično skromna, malo bolji ili lošiji bungalov, oni direktno uz rijeku imaju wc preko puta, a ja ipak volim barem malo komfora. Vlastiti wc (kakav god bio) se pokazao kao odličan izbor nakon ručka u indijskom restoranu drugog dana.
Iako je bungalov imao rupu u vanjskom zidu od bambusa, ovaj smještaj mi je na kraju prirasao srcu, daleko od 'gužve', sa prekrasnom familijom koja me pozivala na večeru, mrežom za ljuljanje na trijemu bungalova, plažom odmah ispred i fenomenalnim pogledom.
I sve to za par dolara dnevno.
Si Phan Don su otoci na najširem dijelu toka rijeke Mekong, iako kažu da ih je 4000, mislim da broje i svaki busen trave koji viri iz nje. Samo nekoliko ih je nastanjeno a najmanji Don Det, povezan je mostom sa Don Khonom, na kojem se nalazi najveći vodopad u jugoistočnoj Aziji. Don Det baca malo na razdoblje djece cvijeća, posvuda su samo bungalovi, lokali sa ležaljkama, opuštena ekipa i gitare. Navodno se u samom mjestu navečer malo razbuktaju strasti pa bude i galame, što definitivno narušava mir otoka. Slično mi je potvrdio i amerikanac koji se iz dobrog bungalova u mjestu preselio u bungalov do mene, bježeći od pijanih turista. Ipak moj izbor nije bio tako loš :).
Osim uživanja, na otoku se i nema što previše raditi. Iznajmiti bicikl za neku siću, kupati se, oni hrabriji mogu isprobati tubing na Mekongu, prežderavati se u fenomenalnoj domaćoj klopi ili družiti s lokalcima, satima lutati otokom i razgledavati (šešir i voda obavezni!). Ovdje nitko nema posao, ono da ide na posao, u blizini ionako nema ničega. U turističkoj sezoni žive od iznajmljivanja bungalova, u kišnoj od poljoprivrede. Iako imaju pregršt vode cijele godine, u suhom razdoblju rijetki sade povrće, ne da im se zalijevati, možda su malo lijeni?!
Da ne rastežem previše, tih pet dana je definitivno bilo najboljih pet dana na ovom putovanju, polako učim putovati a ne samo nastojati vidjeti što više.
Za 35$ sam pet dana jela i spavala;
vozila se biciklom do tog famoznog najšireg dijela Mekonga koji izgleda kao more;
obišla vodopad;
izgubila se u prašumi otoka u sumrak;
doživjela još jedno kišno popodne;
kupala se u Mekongu i nisam dobila šugu - iako kažu da se u kišno doba, naše ljeto, bolje kupati u kanalizacijskom otvoru nego u Mekongu - zimi je zelen, spor i čist;
umirala od straha dok je water buffalo u sred noći dahtao kroz rupu mog bungalova;
gledala sapunice;
saznala da guske jedu žabe :D;
i spoznala, po ne znam koji puta, da imati materijalno ne znači i sretno živjeti.
A i pomaže kad nitko ne mora ići na posao :D.
Iako su van ruke, ovi otoci su definitivno najbolja stanica na mom putu. Planirala sam ostati tri, a ostala sam maksimalnih pet dana. Još su me čekali dugo željeni hramovi Angkora i bilo je vrijeme za polazak... Čamcem su me prebacili na kopno i oprostili se mahanjem...